Što želiš drugom želi i sebi

Što želiš drugom želi i sebi

Hvala Uzvišenom Gospodaru koji je objavio: ” Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte”. (Ali-Imran 103)

Neka je salavat i selam Resulullaha, a.s. i njegovu čestitu prodicu i ashabe, koji, u mnogobrojnim hadisima naredio vjernicima da budu jedinstveni i strogo im zabranio razdvajanje i podijeljenost: “Vaša dužnost je da budete u džematu. Čuvajte se odvajanja! Šejtan je uistinu sa onim koji se odvoji od džemata. Ko želi da umre sa imanom i bude u središtu dženneta, neka se ne odvaja od džemata. Ko obraduje dobré, a rastuži lošé (ljude), on je potpuni vjernik.” (Tirmizi)

Rekao je Allahov poslanik, a.s. :„ Zaista je Allah zadovoljan sa tri stvari, a prezire druge tri. Zadovoljan je da Ga obožavate i da mu sudruga ne pripisujete, da se čvrsto Allahova užeta držite i da se nikako ne razjedinjujete, a prezire, rekla-kazala, mnoštvo beskorisnih pitanja i upropaštavanje imovine’’. (Muslim/1715).

Jasno nam je u koliko su povezanosti ove tri stvari koje Allah voli sa ove tri koje ne voli. Nisu one slučajno kazane u jednom hadisu. Vidimo gdje nam je danas istina zbog brojnih rekla-kazala, vidimo gdje nas je dovela zbunjenost zbog mnogobrojnih zapitkivanja a gdje nam je i privreda kad je preče, recimo najnovije auto direktoru nego li mašina radniku.

Spominje se da je jedne prilike došlo do rasprave i svađe među vjernicima po pitanju da li treba klanjati dvadeset ili osam rekata teravih-namaza, pa je čuveni egipatski alim i imam Hasan el-Benna trebao pomoći razrješenju te situacije. Kada su ga upitali: „Ko je u pravu, a ko nije?“ – ovaj učenjak je učesnicima u raspravi postavio pitanje: „Da li je teravih-namaz farz ili sunnet?“ Odgovorili su: „Sunnet!“ Potom je ovaj alim raspravu zaključio riječima: „Jedinstvo muslimana je farz! Hoćemo li zanemariti farz, zbog rasprave o sunnetu? Mnogo je važnije da sačuvamo jedinstvo i bratsku ljubav!“

Ovu rečenicu ponavljaju skoro svi alimi raznih pravaca širom zemlje, tako je prosta i jednostavna za shvatiti, tako slatka za primijenit, tako očita, al većina nas se ipak više voli se zapitat: kojih alima, kojih pravaca u kojoj zemlji, nego li se jednostavno ponašat u skladu izrečene mudrosti.

Svjedočili smo godinama raznim raspravama kako je ispravno da se muslimanka pokrije, može li samo šal il treba svu glavu zamotat a svjedoci smo ovih dana kako se naše sestre i majke bore za svoje pravo na bilo kakvu mahramu u sudskim institucijama u Bosni i Hercegovini. Načas mi krenu suze radosti zbog njihove borbe a načas suze žalosti zbog našeg stanja. Na um mi pada legenda o suzama muslimanskog vladara kada su Španci osvojili Granadu 1492. g. kojem prilazi njegova majka i kaže: “Nemoj da plačeš kao žena za onim što nisi mogao da odbraniš kao muškarac.”

Postoje momenti kada bi mi muškarci trebali razmotriti obavezu nošenja mahrame, jer ako nemamo hrabrosti kao muškarci zaštiti prava svojih žena onda nas sukladno tome slijedi obaveza priznavanja da nismo muško i shodno tome i obaveza nošenja mahrame.

Postoje momenti kada se naši bošnjački političari trebaju zapitati zbog čega bi Bošnjaci glasali za njih na idućim izborima ako im nisu u stanju obezbjediti ni najnormalnija ljudska prava, na koju vjeru i povjerenje nas misle mamit sljedeći put ako pokleknu ovdje.

Kako lijepo kaže uvaženi hafiz Bašić u jednom obraćanju, mi, muslimani Bošnjaci, ukoliko želimo opstati kao vjernici i narod na ovim prostorima moramo, prije svega, odbaciti onaj podanički mentalitet, a naučiti se da budemo dostojanstveni i izgraditi mentalitet pobjednika! Dosta je više sklanjanja u stranu, malih ambicija, “nemoj mene, ima li ko drugi”… Mi nismo nikakav višak niti otpad na ovoj zemlji, mi smo svoji, na svome! Mali muslimanski narod u srcu kršćanske evrope, i zato nam je obaveza par stvari shvatiti:

– imam dosta neprijatelja izvana, zato ću raditi da ojačam, a ne da rušim institucije svoga naroda;

– neću energiju trošiti na mržnju i raspravu sa svojim bratom/sestrom po vjeri jer neki izvana to jedva čekaju;

-kao musliman, nikome neću ništa nametati, ali bit ću ponosan na svoju vjeru;

– kao muslimanka, poštuj me zbog onoga što jesam, a ne zbog onoga što nosim, zato mi na mahramu ne diraj;

– kao pojedinac, učenik, student, radnik dat ću sve od sebe da koristim svome narodu, a nipošto da budem štetočina.

A sad de da u skladu sa rečenim, mi koji smo ovdje u džamiji, nezavisno od onih koji nisu, upitamo sebe: Kakvi smo kao praktični vjernici i kakvi su nam džemati? Kakvi su džemati unutar islamske zajednice. Jesu li možda i naši džemati para-džemati? Šta je osnovna karakteristika naših džemata koja nas čini džematom i po čemu se smatramo džematlijom? Pare, tj. članarina je osnovna karakteristika. Kada bismo gledali po pet dnevnih namaza koje obavljamo u džamiji u džematu rekli bismo da na području Konjičke opštine ima 150-200 džematlija. To je otprilike prosječan broj klanjača na nekom vaktu tokom dana kada se sumiraju svi džemati na području Medžlisa Konjic. Situacija je bolja kada se uzme u obzir džuma namaz a Bajram je otprilike pokazatelj mogućnosti. Većina naših džemata su ramazanski džemati a za to nije ni do države, ni do paradžemaa – do nas je.

Poslanik, a.s., kaže: ”Neće biti pravi vjernik onaj ko ne bude želio svome bratu ono što želi i samome sebi. (Prenose Buharija i Muslim)  Ovaj hadis se obično shvata na način da dobro koje želiš sebi želiš i drugom, no šta se dešava kad dobro koje želiš drugom ne želiš sebi?

Imamo mi Bošnjaci jednu odliku, zovemo je merhamet, koja čini da svakom želimo dobro, no ponekad pri tom dok drugima želimo dobro sami ga sebi ne želimo. Dosta muslimanki koje nisu obučene po islamskim propisima kažu da su im drage one koje jesu, kad čovjek koji ne klanja kaže da su mu dragi oni koji klanjaju. Da u šerijatu ima mogućnost bedeluka-zamjene za namaz kao što ima za hadž, vjerujem da bi situacija s našim džematima bila mnogo bolja. Da se može dat nekom 5 KM da umjesto nas ode klanjati u džemat, davali bi. Toliko dnevno mnogi od nas damo za kafe, za cigare, dali bi i da se klanja. Mi smo narod široke ruke, mnogi bi dali-nek se klanja. Ne može niko reći da mi ne volimo našu vjeru i tradiciju: Mi volimo da se klanja samo je problem što nekad više volimo drugom nego sebi, a hadis kojeg citirah kaže neće bit vjernik dok ne bude želio drugom što i sebi, pa kad želiš drugom da je fin i da klanja, Bog ti dao, želi i sebi. Kad želiš da drugi ne laže ne laži ni ti. Kad želiš da te drugi ne dira ne diraj ni ti njega. Kad želiš da te drugi ne ogovara ne ogovaraj ni ti njega. Kad želiš da te drugi pomognu pomozi i ti njih, kad želiš drugom da bude džematlija a ne paradžematlija budi i ti džematlija a ne samo ramazan-džematlija…!

Biću iskren i sam imam iste mahane. Bošnjak sam, volim sve ljude a posebno Bošnjake. Volim one koji klanjaju u džamiji a volim i one koji klanjaju kući, volim i one koji dolaze samo na džumu a i one koji dolaze na Bajram, no trebamo se malo micat naprijed, trebamo buditi ambicije. Ako već deset godina dolaziš samo na džumu vakat ti je da pređeš u prvu ligu, da počneš dolaziti i na dnevne vaktove, bar sabah i jaciju, a nekom od onih koji sad dolaze samo na bajrame da prepustiš to sadašnje mjesto na džumi, on opet da potegne onog što ni na bajram ne dolazi da počne dolazit na bajram. U ovim stvarima štela nije zabranjena. Trebamo se micat i promicat. Naši smo! Prvoj desetorici koja se odluče s džume prebacit i na dnevne vaktove u džematu ove džamije nudi se prvi saf- bujrum!

Čaršijska džamija u Konjicu, 29.01.2016.g.

Esad Bajić