Hadždž je ljubav

Hadždž je ljubav

Svake godine još prije nego nastupi mjesec zul-hidždže prema bezvodnoj pustinji, ka užarenom pijesku i ogoljelim visoravnima se počinju slivati bujice raznih boja. Neke bujice su bijele, druge crne, neke žute neke crvene, ali sve one teku kao da su privučene nekom jačom silom ka jednom mjestu. Ove bujice se slivaju u dolini Mekke, glasovi kao zvuci brzaka romore, Rabbu se odazivaju, srca ustreptalo biju, uče telbijju, teku u susret sa Bejtullahom da ga svojim tijelima opašu, očima upijaju i svoja srca imanom napoje. Bujice koje se slivaju ka Bejtullahu se uspjenušaju, zabjele se poput pjene razdraganih i nemirinih brzaka i teku oko Bejtullaha čas mirno i razliveno, čas se zgusnu kao da na jednom mjestu stoje pa opet krenu slaveći svoga Rabba. I dok posmatramo taj preslik svemira u kojem se sve kreće i okreće zapitamo se šta je to privuklo ovu ljudsku bujicu ka ovoj pustinji u kojoj bez vrela Zemzema ne bi bilo života ni dječjeg smijeha. Nije Mekka egzotična zemlja, puna zelenila i rijeka koje teku, niti ima azurne plaže, koralne grebene, niti pejzaže od kojih nam zastaje dah, ali ipak milioni su tu. Došli su iz svojih udaljenih krajeva, napustili su komfor svoga doma, iznureni, premoreni, ali ipak sretni i zadovoljni. Pokušavao sam da odgonetnem šta je to što nas tako privlači ka Mekki? Zašto poduzimamo taj teški put koji zahtjeva materijalno izdavanje i tjelesni napor? Najbolje objašnjenje će nam dati oni koji dolaze na hadždž, koji po prvi put kroče na bijeli mermer Haremi-šerifa, koji smjerno koračaju ka ulazu u Harem dok im srca biju kao da će iskočiti iz grudi i koji kada podignu glavu po prvi put u svom životu ugledaju Bejtullah… Ona suza što se skotrlja niz obraz, onaj uzdah koji se iz grudi otme, onaj tesbih, tehlil ili tekbir koji se donese on nam kaže sve. To je ljubav… Ljubav prema svome Rabbu, prema svome Poslaniku, ljubav prema Bejtullahu, prema hadžerul-esvedu, prema Ibrahimu i Ismailu a.s., prema Saffi i Mervi, prema Hadžer. Oni koji su zaljubljeni oni čuju pozive svoga dragog, oni ga sanjaju i jedva čekaju da mu se odazovu i da se susretnu sa njim. Svaki hadždžija prvo osjeti u svom srcu ljubav koja ga prožima, ljubav koja ga vuče, ljubav koja ga doziva. Njihova čula postanu izoštrena i odjednom u svom srcu začuju poziv Ibrahima a.s., koji ih doziva. Oni koji ne čuju ovaj poziv nemaju dovoljno ljubavi u svojim srcima, jer je umjesto ljubavi prema Bejtullahu njihova srca ispunila ljubav prema morskim plažama, piramidama, raznim tornjevima, mostovima, kulama i renesansnim dvorcima. Tek kada se ljubav prema Bejtullahu izbori da bude jača od svih ovih ljubavi onda se do njihovih srca probije i poziv Ibrahima a.s. Koliko li je samo ilahija i kasida ispjevano iz ljubavi prema Bejtullahu. Koliko puta smo slušajući ilahije i sami počeli sa horom iz dubine svoje  duše i mi da učimo „Bejtullahov crn ogrtač čežnju u mom srcu stvara…“ ili „Allah, Allah ja Allah daj’ da vidim Bejtullah.“

Posmatrao sam hadždžije kako šire svoje ruke grleći Bejtullah kao da je živ, kao da ga mogu svojim rukama opasati, a najradije bi da mogu u njedra ga stavili pa u svoju domovinu odnijeli. Zbog te nemogućnosti hadždžije zastanu i gledaju u Bejtullah upijajući svaki njegov detalj, njegov oblik, šare na njemu, zlatom izvezene kur’anske ajete, njegova vrata, uglove, hadžerul esved, hidžru Ismail, kako bi kada se vrate svojim domovima i kada stanu na namaz Bejtullah bio pred njima. Najdirljiviji momenat koji sam doživio je slika jednog hadžije 2005. godine kada smo obavljali oproštajni tavaf prije nego ćemo krenuti za Medinu kada se posljednji put okrenuo a iz očiju su mu tekle suze. Bile su to suze iz čistog, vjerničkog srca, suze iz dubine duše, suze onoga koji ostavlja ono što voli ne znajući da li će ga ikada više svojim očima vidjeti.

Posebna ljubav se osjeća u gradu Allahovog Poslanika u svijetloj Medini gdje vjernici u povorkama (efvadža) hrle ka njemu. Žure se da mu uruče svoj selam kao i selame stotine onih koji su ga prenošenjem selama zadužili. Evo me ja Resulallah, evo me ja Habiballah, dolazim ti sa grijesima, ali sam tvoj, ali te volim. Dolazim ti da te poselamim, znam da me čuješ i znam da ćeš mi na moj selam uzvratiti-ovako govori vjerničko srce. Dok stojimo u redu čekamo onaj momenat kada ćemo da uđemo u djelić dženneta na Zemlji, da makar nakratko budemo džennetlije. Nije ni čudo što bi neki da su u mogućnosti i dan i noć u Revdi boravili. Poseban je osjećaj nazvati Resulullahu selam. A kako bismo voljeli da možemo Resulullaha vidjeti, da smo njegovi ashabi bili, da smo ga svojim tijelima mogli braniti, da smo mogli sa njim razgovarati, u njegovo plemenito lice gledati…Znamo da nismo njegovi ashabi, ali jesmo njegovi ahbabi i borićemo se da nas Allah spoji sa našim Poslanikom u džennetu.

Mr. Bilal ef. Hodžić