GENOCID, TRAJNA OPOMENA

GENOCID, TRAJNA OPOMENA

Džemata teravijskih u Bosni ima mnogo. Postoje veći i manji. Postoje teravih džemati od nekoliko klanjača i od nekoliko hiljada klanjača. Teravih namaz se osim u džamijama i mesdžidima klanja i u privatnim kućama i drugim, za to prigodnim prostorima. Klanja se i na musalli potočarskog Memorijalnog centra. To je jedan sasvim poseban džemat. Najveći je to teravih džemat u našoj domovini. Tu je do sada ukopano 6241 naše braće i sestara, a svaki četrnaesti među njima je dijete. Sutra će im se pridružiti još njih 136. Nakon sutrašnje dženaze u ovom džematu potočarskom bit će 440 maloljetnika. Mi znamo, iz objave učimo, da su ti ljudi koji potočarski džemat čine živi. Allah dž.š. kaže da su šehidi živi i kod Gospodara svoga radosni zbog onoga što su kao nagradu dobili.

Dvadeset je godina od počinjenog genocida i svakog jedanaestog jula se taj džemat u Potočarima poveća za nekoliko hiljada ljudi, braće i sestara koji mezarja zijarete, koji idu pouku uzeti, idu čuti, šta im vječno živi potočarski džemat poručuje. Allah dž.š., je naredio da se užeta Njegova držimo i da se nikako ne razjedinjujemo. Naredio nam je džemat. Mi, pod pojmom džemat često poimamo samo naše džematsko okupljanje i pod tim pojmom podrazumijevamo broj kuća, domaćinstava koja se ujedinjuju u osnovnu i najnižu organizacijsku formu u Islamskoj zajednici. Živi potočarski džemat nam poručuje da džemat nije i ne smije biti samo povremeno okupljanje i zajedničko klanjanje. Džemat je život svakodnevni. Želite li biti jaki i zaštititi sebe i našu djecu od novih zala, pokolja i genocida, džemat je put. Bez džemata i zajedništva nema sigurnosti. Želite li Božiju milost i pomoć, džemat je put. Nad džematom i sa džematom je ta milost Svevišnjeg. U razjedinjavanju, u sukobima, svađi i neslozi je kazna i propast.

Potočarski šehidi, poredani u safove najvećeg bosanskog džemata nam poručuju, da kao što se u namazu u safove redamo i u njima zbijamo, tako u svim životnim situacijama i akcijama, moramo. Moramo biti jedan uz drugog i jedan za drugog. Braća ste, opominju nas, potočarska braća. Pomagati se u dobru i bogobojaznosti, morate. Ne izdajite emanet koji ste od nas preuzeli tako što ćete se u zlu i neprijateljstvu pomagati, što ćete jedni protiv drugih spletkariti i neprijatelju koji nas od porodica razdvoji, a neke porodice ovdje čitave smjesti, otvoriti vrata na koja će slobodno ući i rušiti vašu i našu kuću, Bosnu. Džemat, u koji se u Ramazanu i izvan njega vi okupljate, to je braćo, kazuju nam potočarska braća, sredstvo, nipošto cilj. U džematu se podstičemo na jedinstvo. Učimo biti jedan uz drugog, a cilj islamu jeste da budemo jedan uz drugog kao cigle u zidu, da budemo zajednica u svim prilikama, u radosti i tuzi, u veselju i nesreći. ..

U safovima potočarskog džemata ima i djedova i nana. Ubijeni su samo zato što šehadet svjedočiše. Sutra se u tu, za nas svetu zemlju, ukopaje Smajlović Jusuf ubijen u 75. godini života. Prije njega su tu ukopani brojni koji ničim, nikog nisu ugrozili, niti su mogli. Iz safa tog najvećeg bosanskog džemata nam poručuju da je džemat kojem islam teži, onaj izvan džamije. Džemat je briga o bratu i sestri a džamijski džemat je put do tog izvandžamijskog džemata. U našim selima i mahalama žive stari i iznemogli. Pitamo vas mi iz Potočara, ko brine o njima? Znamo kao i vi da je u našem društvu slaba briga o iznemoglim, starim i siromašnim. Kakav je to džemat u vas, pitaju nas, raziđete se iz džamije a nije vas briga da li je neko u komšiluku gladan. Ne bi se smjelo desiti, vi to braćo znate, da musliman zaspi sit a komšija mu gladan. Kakav je to pripadnik džemata, a ne vodi brigu o ocu, majci, bratu, komšiji? Gdje ste izgubili onaj naš islamski propis i bosanski adet da se o roditeljima, bratu i komšiji brine? Mi vas opominjemo danas, sa ovoga velikog skupa i iz ovog velikog džemata: Ako se ne budete voljeli i međusobno pomagali, ako ne budete živjeli džemat u svakodnevnici, ako ne budete jedinstveni u politici, složni u ekonomiji i u svim životnim sferama zajedno, ko će vas od zla i nesreće zaštititi, i našim mezarima mir obezbijediti? U našim ramazanskim džematima, u džamijama i mesdžidima, ima hvala Allahu, dječaka i djevojčica, mladića i djevojaka, ima, kako mi to volimo reći, omladine. Nažalost, mnogo je omladine u vječnom džematu potočarskom. Omladina tim džematom dominira. Maloljetnika je tu puno. Evo sutra će biti ukopani i džematu se najvećem pridružiti još 18 maloljetnika, osam ih je imalo samo šesnaest kad su ubijeni a pridružit će im se i najmlađi među njima, šesnaestogodišnji Mehić Hamed.

Ti potočarski mladići poručuju svima. O omladino, morate voditi ozbiljnu brigu, udružite se i pomozite svakog ko želi i može da se školuje. Pomozite svakog da se obrazuje jer je naša snaga u znanju. Ne dopustite da talenti bosanski propadaju i koljaču našem i onome koji je to klanje mirno promatrao, sluge budu. Džemat je braćo moja draga kad se udružimo i napravimo fond iz kojeg ćemo pomoći našu djecu da budu naša snaga, da budu naša sigurnost tako što će važna mjesta u državi i po svijetu zauzimati, mjesta gdje se odlučuje. Ne dopustite da drugi odlučuju za nas. Poručuju mladići iz safa potočarskog, mladićima u našim safovima. Budite džemat, ne samo ramazanski, ne samo džumanski! Budite džemat, udružite se u selima i gradovima i te gradove i sela očistite, budite primjer u svemu. Uredite svoje zavičaje i naselja, vi to možete ujedinjeni i složni. Vi ste naša snaga. Samo ujedinjeni ste snaga. Mi smo živote dali za naše i vaše zavičaje. Vi dajte znanje, trud, dajte zajedništvo. Ne dopustite da su avlije tuđe, da su mezarja tuđa, da su sela i gradovi tuđi, uređeniji od naših. Zar ste zaboravili braćo naša živa, pitaju potočarski mladići koji su vječno živi, da je islam vjera reda, urednosti, čistoće. Niste džemat ako se raziđete kad iz džamije, sa namaza, sa džume, sa teravije izađete, a niste se dogovorili kako očistiti oko džamije, kako pokositi mezarje, kako pomoći ugroženom u selu, kako zbrinuti ugroženog, kako naći sredstva i pomoći siromašnog studenta, učenika…

U Ramazanu su svi naši džemati uvećani, brojniji su. Klanjajući teraviju pod krovom potočarske musalle, Bosna formira i ima najveći teravih džemat u regiji. Nisu ti džemati tu, da bi kratko trajali i na Bajram se raspustili. Oni su tu da bi ostali, da bi se duh džemata uvukao u naše biće, u naše živote, u svakodnevnicu našu i da bi džemat živjeli, jer je taj živi džemat, stvarni, istinski, islamski džemat. Statistika kaže da u Bosni ima preko hiljadu džemata. Ima preko hiljadu organiziranih zajednica koje su osnovna forma organizacije u našoj Zajednici i koje okupljaju ljude oko ezana i džamije. Imamo preko hiljadu džemata, a nemamo zajedištva. Zato mi danas, svi zajedno pitamo, danas kad čitav svijet obilježava dvadesetu godišnjicu genocida nad nama, gdje nestade džemat? Gdje nestade naša sloga i zajedništvo koje živješe naši preci i koji zahvaljujući baš toj džematskoj snazi kroz vjekove odbraniše Bosnu i nas u njoj.

U nas je džemat danas postao tolika forma, da jednog siromaha u selu ne možemo zbrinuti, da selo čitavo jednu vakufsku kuću ne može napraviti, da su vakufske njive i mezarja naša zapuštena i ostavljena. Naš je džemat danas tolika forma da on čim se selam na namazu preda više i ne postoji. Jusuf i Hamed i sve potočarske džematlije koji pod bijelim šehidskim nišanima obitavaju, poručuju: Ako se ne okrenete džematu, nema vama, a ni nama mira i sigurnosti. Uzdajte se u sebe i svoju snagu i ne okrećite se uzalud istoku i zapadu jer vam od tamo rješenje naših problema neće stići.U džematu je naša snaga, s njim je milost Božija. Ne gubite snagu braćo i ne bježite od milosti Božije, razjedinjujući se, i bespotrebno se dijeleći!

Molimo te Bože, u čvrste safove nas zbij i džemat naš ojačaj.Amin!

Izet ef. Čamdžić.