Iz hodžinskog deftera

Autor: Safet Pozder

Iz hodžinskog deftera

Prije nekih šest-sedam godina, u džamiji u kojoj sam imam desilo se nešto neobično. Zapravo, u ovih 11 godina koliko službujem, dešavalo se štošta neobično, a sve to sam uredno evidentirao i pribilježio negdje za svoju dušu i neko sjećanje koje će, ko zna, možda nekad i isplivati. Međutim, ovo na šta ciljam, na neki čudan i neobičan način – baš kao što je i počelo – dobilo je svoj, recimo to tako, epilog. Iskreno, volio bih da nije ali, eto, biće da jeste.

Naime, dok smo jednog lijepog proljetnog dana klanjali podne namaz, u džamiju je ušao neko nepoznat. Shvatili smo to po zvuku vrata u vrijeme farza, jer u nas oni koji misle doći na namaz i oni koje znamo, uglavnom dođu navakat, a uvjerili smo se u to već nakon otklanjanog farza. Bio je to izrazito mršav i slabašan mladić, zalizane bujne kose, obučen u poprilično oskudnu i dotrajalu odjeću. Nakon samog farza nismo mogli primijetiti ništa posebno neobično. Iza sunsunneta je uslijedio redovni tespih i dova tokom koje sam bacio dva-tri pogleda ka mladiću, čisto iz radoznalosti, i, opet, nisam primijetio ništa neobično.

Ipak, tek što smo nakon dove i Fatihe potrali obraze i uspravili se na noge, nepoznati mladić se, kao s nebesa bačen, svalio na prostrani džamijski pod. Za trenutak smo, svi prisutni – a bilo nas je 15-ak – promatrali mladića, zatečeni brzinom nove situacije, a već dva-tri trenutaka kasnije, Kemo mu je pokušavao dati vještačko disanje, neki su mu pritiskali grudni koš, neko je frcio po čašu vode. Neznanac je ležao poput mrtvaca. Skoro minutu poslije, kroz prigušen kašalj se trznuo i otvorio oči. Bio je izuzetno blijed. Gledao nas je unezvjereno, kao da je tek došao sebi nakon dugogodišnje kome. Nismo navaljivali. Dali smo mu vremena da dođe do daha, popio je nekoliko gutljaja hladne vode i onako snužden sjedio par minuta nasred džamije. Najzad, pružišmo mu ruke i on, uz dosta muke, nasloni slabašno tijelo na još slabašnije noge. Posadišmo ga na obližnju stolicu.

Kada nam je klimanjem glave i tihim glasom ‘’Dobro sam!’’ potvrdio da je zaista dobro, počeli smo ga pomalo propitkivati. Reče – ne spominjući ni ime ni prezime – da je odnekud od Trebinja, a da sada živi negdje u Bosni, oko Travnika ili Zenice – sad se ne sjećam. Ipak, lice sam mu veoma dobro upamtio. Reče još da je krenuo u Trebinje, ličnu kartu da izvadi ili produži – ni tu nisam siguran – te da je usput ostao bez novaca, a već nekoliko dana nije ništa ni okusio.

Merhamet i sentimentalnost našeg svijeta na tuđu nevolju su zasjali u punom sjaju. Svako od nas se mašio za džep i dao onoliko koliko je mogao halaliti. Skupili smo novčanice na kamaru i predali ih mladiću, a dvojica – biće da su bili Kemo i Ismet – uzeli su ga pod ruku i odveli do obližnje aščinice da se ljudski nahrani. Tako je i bilo i ja ga više nisam vidio.

Poslije, zapravo već na jaciji, su mi pričali da je jeo i otišao svojim putem. Međutim, čudili su se lahkoći pokreta koji su na njemu bili primijetni već nakon pola sahata od teškog pada usred džamije i gubljenja svijesti ili čega već. Još čudnije je bilo to što je viđen kako sjeda na autobus koji je saobraćao ka Bugojnu, dakle, potpuno suprotno od pravca Trebinja ka kome se, kako nam sam reče, neznani mladić prvobitno zaputio.

Poslije smo čuli kako je i u obližnjim gradovima imao slična ‘’padanja’’ po džamijama, kako je na raznorazne načine izvlačio novac od imama i džematlija i kako smo, kratko i jasno kazano, nasamareni poput male djece. Nejse. Nije nam, meni kao imamu i mojim džematlijama, to bio prvi put. Istina, jeste najneobičniji i, rekao bih, najuvjerljiviji. Vremenom, slučaj sa neznanim mladićem je pao i zaborav i tek povremeno bi se spomenuo u ponekom šaljivom razgovoru. Zaboravili smo mladića i način na koji nas je nasamario. Zapamtio sam samo lice.

Nažalost, to isto lice vidio sam šest-sedam godina poslije i to na jednoj smrtovnici. Dugo sam se skanjivao da zijaretim jednog prijatelja i da se iz Hercegovine otisnem u Bosnu. Tako i bi. Nismo se vidjeli od medrese. Tabirili smo pomalo o svemu. Prisjećali se medresantskih nestašluka i generacije koja se rasula po cijelom dunjaluku i koja se gotovo i ne viđa. Na bolji svijet su nam preselili Jasmin i Hajrudin, medresantski cimeri.

I, tako, šetajući gradom bacih pogled – premda to nemam običaj činiti – na jedno od uličnih stabala nagizdanih smrtovnicama. Pet smrtovnica sa uobičajenim podacima: slika, ime i prezime umrlog, podaci o vremenu i mjestu dženaze, te ožalošćeni. Iznenada me ošinu slika poznatog neznanog mladića. Bio je to baš on, onaj koji nas je nasamario. Umro u 37. godini. pitam ahbaba, ne govoreći mu detalje, šta se desilo mladiću, je li ga znao? Odmahuje rukama i veli kako jest, a bolje bi bilo da nije. Fin momak iz fine porodice, ali upao u loše društvo, pa kad je izgubio povjerenje vlastitih roditelja, dao se u kriminal. Nema gdje ga nije bilo i nema kakvim se marifetlucima nije služio. Bilesim je nedavno i vlastitu rodbinu krao i pljačkao. A, veli, bio maher u padanju. Tako bi vješto pao da mu se moralo povjerovati. I, eto ti sudbine, pokosio ga tumor na mozgu. Zloćudni. Nije lažao ni mjesec dana i gotov.

Valjda od silnog padanja na glavu, pomislih u sebi neumjesno i neprimjereno.

Boga se ne može prevariti, a ni varalice, po hadisu, nisu od nas.

Nek mu Bog sudi!

Jedino to je pošteno.

(Preporod.com)