Posted by admin

Islam uči da su sva ljudska bića stvorena od Allaha dz.s. sa slobodom izbora. Ta sloboda odnosi se i na izbor vjere. Veoma je važno za muslimane da ovo drže na umu posebno u odnosima prema židovima i kršćanima, koje Kur`an specijalno spominje kao “sljedbenike objavljene Knjige”. Ali, naše poštovanje u odnosu na njihov izbor vjere ne oslobađa nas obaveze da im pomognemo da razumiju Islam. Ovo, posebno podrazumijeva nužnost da sa svojim kršćanskim prijateljima podijelimo kur`ansko učenje o Isau a.s.
To je područje u kojem se Islam i kršćanstvo razilaze na mnogim važnim pitanjima. Jer, Islam drukčije gleda na “originalni grijeh”, zatim potpuno odbacuje doktrinu trojstva, vjerovanje u božansku prirodu Isa-a i Isusovu tobožnju žrtvu na križu za iskupljenje ljudi od “originalnog grijeha”. Kur`an smatra Isa-a jednim od najpoznatijih Allahovih poslanika, koji je propovijedao iste fundamentalne principe vjere (tj. Islama) kao i svi drugi poslanici.

Kršćanstvo kakvo poznajemo danas je, međutim, tokom vremena usvojilo mnoge elemente koje Isa nikad nije propovijedao niti odobravao. Praksa Božića je jedan od takvih elemenata. Obilježavanje Božića se ne može vezati za Isa-a niti njegove apostole, kao ni za njegove sljedbenike iz prva tri stoljeća.
Vrata praksi svjetkovanja Božića je otvorio rimski imperator Konstantin koji je, pošto je i sam prije primanja kršćanstva bio paganin, bio i voljan i zainteresiran da neke paganske običaje donekle prilagodi i tako učini ustupak paganima i lakše ih potakne na primanje kršćanstvo.
Robert Majers u svojopj knjizi Proslavljanja priznaje snažnu vezu između proslavljanja Božića i drevnog praznika Saturnalia. Taj praznik ima itekakve veze sa rimskom mitologijom i obožavanjem Saturna, rimskog boga agrikulture. Rimokatolička crkva je prihvatila praznik Saturnaliju, prilagodila ga kršćanstvu i dala novu interpretaciju (što će reći “kristijannizirala”) mnoge od paganskih simbola, formi, običaja i tradicija na način “prihvatljiv” kršćanskoj vjeri i praksi.

Poslije Reformacije, religiozni protestanti Evrope su se apsolutno opirali praksi Božića. Godine 1644., kad su Puritanci imali kontrolu nad engleskim Parlamentom, bio je izdat proglas da obilježavanje Božića na dan 25. decembra ne dolazi u obzir, nego taj dan ima da se tretira kao normalan pijačni dan.
Doseljenici u Ameriku su takođe bili protiv prakse proslavljanja Božića, i sve do 1836. godine Božić nigdje u Americi nije postao praznikom.

Ne ulazeći u više detalja o tome kako je Božić postao dijelom kršćanske religiozne prakse, možemo reći sa sigurnošću da nigdje u religioznim izvorima kršćanstva nema naredbe ni od Isusa ni njegovih prvih sljedbenika da se proslavlja njegov rođendan.

Poznati britanski baptistički teolog Karls Hadon Sperdžen rekao je u tako-zvanoj propovijedi Gospodnjeg dana, održanoj 24.decembra 1871. slijedeće: “Doista, mi ne vjerujemo u sadašnji eklesticistički aranžman zvani Božić….jer mi ne nalazimo nikakav dokaz u vjerskim spisima koji može poslužiti kao osnova da se bilo koji dan obilježava kao dan Spasitelja: prema tome, svako takvo obilježavanje je puko praznovjerje, jer se ne može nasloniti na božanski autoritet….”
Taj teolog nastavlja, tvrdeći da je ovaj praznik uveden “da se usaglasi sa postojećim paganskim praznikom”. Sperdžen zatim sugerira zaključak da “kad bi smo tražili neki dan za koji bi smo mogli biti sigurni da nije dan kad se rodio Isus, to bi neosporno bio baš 25.decembar…”
Drugi kršćanski teolog Aleksandar Hislop, autor djela Dva Babilona, napisao je u poglavlju III slijedeće o Božiću: “Da je Božić paganski praznik nema nikakve sumnje. Vrijeme u kojem se taj praznik svake godine obilježava i ceremonijal s kojim se proslavlja, jasno upućuju na njegovo porijeklo…Oni koji slijede običaj obilježavanja Božića, ne slijede Bibliju, nego paganske ceremonije.”
Muslimani, živeći u predominantno kršćanskom okruženju, treba da budu upućeni u kur`ansko kazivanje o Isau, jer se često nađu pred pitanjem “Zašto to oni ne slave Božić, kao što to čini ogromna većina svijeta?” Da bi se moglo odgovoriti na to pitanje, potrebno je ne samo znati da je obilježavanje Božića protivno učenju Isusa, nego i biti spreman ponuditi pravu istinu o Isusu.
Isa je bio časni Allahov poslanik, upućen potomcima Israilovim da ih vrati istinskom obožavanju Allaha. Istina je da ga je djevica Merjema, koju Kur`an ističe kao najčasniju medju ženama (3:42), rodila na čudesan način. Muslimani drže da rođenje Isa-a bez biološkog oca nije bilo manje čudo ili manje natprirodan događaj od stvaranja Adema i bez oca i bez majke.
Allah je rekao: “Doista je primjer Isa-a kod Allaha kao primjer Adema: stvorio ga je od zemlje i rekao, “Budi!” I on je postao.”

U suri en-Nisa, ajet 171, Kur`an odbacuje svaku pomisao da je Isa bio išta drugo osim čovjek, odabran od Allaha da bude poslanik. On nikada nije sebi pripisivao božansko porijeklo. Isa nije bio razapet. Istina je da je to bila namjera njegovih neprijatelja da ga ubiju, ali “Nisu ga ubili niti su ga razapeli, nego im se to učinilo…” (4:157)
Ideja raspeća je vezana za “originalni ili prvobitni, grijeh Adema i Have” i u vezi je sa doktrinom iskupljenja (od grijeha).
Kur`anska priča o Ademu i Havi je jasna: Oni su bili smješteni u džennet i rečeno im je da mogu uživati u džennetskim blagodatima, samo da se ne približavaju stanovitom drvetu. Šejtan ih je uspio nagovoriti da prekrše Allahovu zabranu, što je imalo za posljedicu da njih dvoje izgube pravo daljeg boravka u džennetu. Oni su se osjetili krivim zbog prekršaja koji su napravili, naučili su riječi pokajanja, zamolili Allaha za oprost i bilo im je oprošteno. Time je taj “prvobitni grijeh” dobio svoju rezoluciju, a potonje generacije njihovih potomaka su se rađale neopterećene njihovim grijehom, jer “niko ne nosi teret drugog”.

Biblijska priča o Adamu i Evi počinje kao i kur`anska, ali onda poprima sasvim drukčiji pravac.
U Bibliji nema govora o oprostu grijeha, pa se tako “praroditeljski grijeh učinjen u Raju” prenosi nasljedno s generacije na generaciju. Drukčije rečeno, ljudska bića se rađaju sa grijehom. To je, vjerovatno pod uticajem nekakvih vjerskih uvjerenja paganskog porijekla, stvorilo potrebu “iskupljenja od provobitnoh grijeha”, pa se tako rodila kršćanska dogma poznata kao “atonement” ili “iskupljenje”. Na toj osnovi, a pod uticajem netačnih historijskih podataka o Isau, rodilo se učenje da je Isus bio razapet na križu i to, kako kažu kršćanski teolozi, da bi, kao “Bog u ljudskom tijelu” platio za “grijeh” koji se nije mogao iskupiti i prevazići nekom običnom ljudskom žrtvom. Otuda današnje kršćanko vjerovanje “da je Isus svojom krvlju na križu platio za ljudske grijehe” i da je vjerovanje u njegovo raspeće jedini put oslobađanja od griješnosti.
Kur`an nam kaže u 5:119-120 da će Isa a.s. na Sudnjem danu negirati bilo kakvu vezu sa pogrešnim vjerovanjima koja su usvojena poslije njegovog odlaska sa zemaljske scene. Između ostalog, on će reći: “Ja sam im govorio samo ono što si mi Ti (tj. Allah) naredio: ‘Obožavajte Allaha, vašeg i mog Gospodara. Ja sam im bio svsjedok dok sam bio s njima, a kad si me Ti uzeo Sebi, Ti si ostao da bdijes nad njima i Ti si svjedok svemu.”

Originalna istina o Isau i njegovom učenju je sadržana samo u Kur`anu. Biblija, uprkos tome što još uvijek ima u sebi tu i tamo neke ostatke božanske upute, je pretrpjela tolike promjene da su njoj i ona temeljna načela u velikoj mjeri deformirana.
Muslimani trebaju, kad god za to imaju priliku, biti spremni na razgovor sa svojim kršćanskim prijateljima kako bi im pomogli da razumiju kako je Isus portretiran u Kur`anu.
Abdulah ef. Polovina