Posted by admin1

Naša omladina – izazov svih izazova

Često možemo čuti riječi “omladina je naša budućnost”. Kada bismo ovu frazu svaki dan spomenuli i po stotinu puta, ukoliko se ne bismo trudili i ništa poduzimali, ništa ne bismo ni postigli i one bi i dalje bile i ostale tek puka fraza. Jedan od najvažnijih, ako ne i najvažniji zadatak roditelja je da svom djetetu osigura slijeđenje i življene ‘upute’ (hidajet). Možemo svom djetetu dati sva blaga ovoga svijeta, ali ako mu ne budemo dali mogućnost da spozna i usvoji ‘uputu’ (hidajet), mi smo vlastito dijete sabotirali, a emanet koji smo preuzeli od našeg Poslanika smo izdali. A da je najveća blagodat na svijetu hidajet, govori nam sura Fatiha u kojoj molimo Allaha dž.š. da nas sve uputi na Pravi put. (Ihdinessiratal-mustekim) Stoga, ona poznata narodna izreka “na mlađima svijet ostaje” nije potpuna. Na kakvim mlađim? Kakav svijet?

Svako od nas bi morao biti zauzet ovim pitanjem. Jedan od šejtanovih trikova je da te uvjeri da se ti ne moraš brinuti, jer ti nemaš djece, ili da su tvoja djeca suviše mala ili suviše stara, ili da ćeš se upravo ti nekim čudom ‘izboriti’ za svoju djecu ne radeći ništa. Realnosti vremena i prostora u kojim živimo su takve da je gotovo nemoguće dijete zaštititi od svih uticaja kojima su naša djeca izložena u savremenom svijetu. Čak i onda kada činimo sve što je u našoj moći, ne možemo biti potpuno sigurni da će nam djeca biti sačuvana od svih negativnih uticaja.

Izazov koji je pred roditeljima sastoji se u tome da je neophodno djetetu osigurati da stekne neophodna znanja i vještine koji će mu koristiti u životu. Pritom ga treba vezati za principe vjere i poticati da neprestano otkriva i spoznaje relevantnost vjere u svakodnevnom životu. Pogrešno je misliti da će biti dovoljno upisati dijete u mekteb da jednom ili dva put sedmično dobije priliku da uči o svojoj vjeri, a da ništa ne učinimo da se na pravi roditeljski način konektujemo sa svojim djetetom. Pravo učenje o vjeri ne sastoji se u tome da djetetu tek ponudimo listu ‘radi-ne radi”, “halal-haram”. Ono zahtjeva mnogo više, ako želimo da nam dijete ne postane dvoličnjak, pa da se, kada je sa nama, pretvara da je ‘melek’, a kada je daleko od naših očiju, postane šejtanov zastupnik. Djeca i omladina imaju vrlo izoštren osjećaj da prepoznaju kada je roditelj ozbiljan u onom što traži, a kada nešto od djeteta zahtjeva tek kao formalnost. Npr. ako od djeteta tražimo da ne čini ono što vidi da mi činimo, to će mu biti dovoljno da zaključi da je takav roditeljev zahtjev neutemeljen i neozbiljan.

Odvažićemo se i predložiti neke od koraka, koji će, nadati se je, s Božijom pomoći i odlučnošću roditelja, doprinijeti da se bolje suočimo sa izazovima odgajanja djece u savremenom dobu.

1. Pokaži respekt prema mlađima

Prema njima se odnosi kao prema odraslim, jer oni će to uskoro biti. Ne zaboravi da se po Islamu s pubertetom postiže punoljetstvo. Jedan od velikih grešaka je tretirati punoljetne osobe kao djecu. Čovjek se trudi da se ponaša u skladu sa onim što se od njeg očekuje. Zato, kada svoju punoljetnu djecu tretiramo kao maloljetnike, čak i podsvjesno, ona će se u skladi s tim ponašati. Respektovati svoju odraslu djecu ne znači “čuti” šta nam imaju kazati i nastaviti kao da nam se nisu ni obraćala. S druge strane, ne treba se ponašati ni oprtunistički prema njihovim zahtjevima i bez razmišljanja udovaljavati svim njihovim željama. Respektovati ovdje znači pomno razmotriti njihove zahtjeve i predlagati i pronaći najbolje rješenje.

2. Vodi vlastitim primjerom

Kur’an upozorava da ne govorimo ono što sami ne radimo. Govoriti djeci o tome kako jedan musliman treba da izgleda, a primjerom pokazivati suprotno, pored toga što je neispravno, vrlo je opasno. Kako često npr. znamo lijepo govoriti o bratstvu i jednakosti među muslimanima, a potom zapadati u predrasude. Zapitajmo se koliko imamo prijatelja muslimana koji nisu našeg etničkog porijekla? Jesmo li ikada za svojom sofrom imali muslimana iz neke nebošnjačke sredine?

Svima nam je drago govoriti i slušati o darežljivosti i davanju u ime Boga, ali kada se od nas zatraži za potrebe programa podizanja vlastite mladeži, onda nam je najednom teško se odvojiti i od iole solidnijeg iznosa.

3. Ti ne sudi (mladim) ljudima

Vrlo često odrasli imaju običaj da bez razmišljanja donose proizvoljan sud o omladini i njihovom ponašanju. Zauzimaju tvrde stavove prije nego steknu puni uvid u situaciju u kojoj se omladina može naći, drže im pridike i pretpostavljaju najgore. Roditelj mora biti i neko kome se dijete može povjeriti, neko ko će ga razumjeti i pružiti ljubav, nježnost i razumijevanje.

4. Balansiraj između autoriteta i prijateljstva

Ovaj zadatak može biti teško ostvariv, ali je vrlo važan. Nekada svom djetetu moramo demonstrirati autoritet s kojim se ne može poigravati, a nekada mu treba pokazati da se nama može povjeriti kao najboljem prijatelju, ali bez gubljenja autoriteta. Prepustati se previše jednom na račun drugog može biti kontraproduktivno.

5. Omogući im da se osjećaju dijelom šire zajednice

Ovdje, prije svega, mislimo na to da svojoj omladini ne treba da postavljamo zidove i ograničenja i da ih držimo kao ljubimce u kavezu. Zdravo je uključiti ih u programe i povezati s drugih muslimanskim omladinskim grupama iz druge sredine, džemata ili grada. Na ovaj način će ojačati svoj muslimanski identitet.

6. Samodricanje

Bez samoodricanja i požrtvovanja neće i ne može biti uspjeha. Ne radi se samo o tome da treba žrtvovati novac, premda požrtvovanje uključuje i novac. I vrijeme je novac i više od novca. Jer, novac se nekako i može nadomjestiti, ali izgubljeno vrijeme se nikada neće i ne može vratiti. Neki roditelji, nažalost, imaju veliki problem da uspostave prioritete, pa umjesto da umjereno rade kako bi nešto od slobodnog vremena poklonili svojoj djeci, oni oboje rade tako mnogo, a sve pod izgovorom ‘za djecu’, da jedva mogu pronaći slobodan trenutak vremena za tu svoju djecu od koje se, radeći i dan i noć, polahko i nepovratno otuđuju.

Ako bi svaka naša zajednica ili džemat sve svoje resurse podredila uspjehu djece i omladine, s pravom bismo se mogli nadati da nam fraza “omladina je naša budućnost” bude prevedena u realnost. Na tom putu, nećemo moći izbjeći poteškoće i frustracije, ali bez sabura i uloženog napora, ljudi nikada nisu istinski napredovali.

Senad ef. Agić