Život između ezana i namaza

Život između ezana i namaza

Autor: Safet Pozder
Namaz i ezan dvije su konstante u životu muslimana. Zapravo, život muslimana, kako je to neko domišljato primijetio, teče taman tako – između ezana i namaza. Hoće se reći da, ukoliko smo doslijedni praktikanti vjerskih postulata – računajući ono što je izričito naređeno ali i ono što je preporučeno – prvo što čujemo, ubrzo nakon dolaska na ovaj svijet je ezan koji nam se prouči na desno uho, da bismo, na koncu, ka drugom, boljem i vječnom životu bili ispraćeni namazom, naravno, dženazom.

Često sam razmišljao o ovom fenomenu ali ga, čini mi se, nisam dokučio u svoj njegovoj punini sve donedavno, dok se sam nije istkao pred mojim očima tako jasno i tako skladno da bi bio jazuk ne pribilježiti ga.

Naime, sredinom februara sam pozvan od strane jednog svog džematlije da mu novorođenom sinu proučim ezan i ikamet. Iskreno, beskrajno me vesele ovakve situacije, valjda zato što su u ovom kraju rijetke, pa je broj rođenih drastično manji u odnosu na broj umrlih. Tim povodom sam predložio, a Izvršni odbor mog Medžlisa prihvatio prijedlog da svakom novorođenčetu , odnosno njegovoj porodici, odem u zijaret i uručim prigodno novčanu hediju u smislu simbolične podrške Bošnjacima koji još uvijek nemaju otklona i zadrške spram rađanja djece.

Helem, pripremio sam hediju i zaputio se ka toj porodici. Naravno, dočekali me ljubazno, kako se to od finih ljudi i očekuje. Sjedosmo, popismo šerbe i promuhabetismo te tako dođe vakat i da se obavi ono zbog čega se došlo. Malenom dječaku proučih ezan na desno i ikamet na lijevo uho te ga uz ponavljanje imanskih šartova podigoh i zovnuh imenom koje su njegovi roditelji za njega probrali. Ovaj put to bijaše Bakir. Milo mi kad roditelji proberu lijepo ime sa lijepim značenjem, a ovo je definitivno takvo. Međutim, između mene kao nekoga ko ozbiljno naginje srednjoj životnoj dobi i Bakira kao nekoga ko je tek ugledao svijetlo dana tekla je neka zanimljiva konverzacija očima. Gledao sam ga dok sam učio ezan i ikamet i tim pogledom tražio nešto, neku povratnu informaciju.

Svjestan da u rukama držim novorođenče, na momente bih ipak imao čudan osjećaj da taj mali insan – a to bih čitao iz njegovog ozbiljnog i radoznalog pogleda – potpuno razumije o čemu je riječ. Kao da je i sam vagao prigušeni ton ezana i ikameta te me, ustežući se od plača i komešanja, pokušavao ubijediti kako je krajnje ozbiljan i kako u potpunosti shvata ulogu koja je, ako Bog da, pred njim. Učio sam bebama ezane i ikamete i ranije; nerijetko se dešavalo da se na prvi zvuk ezana, već uplakano dijete namah primiri, poput vojnika koji sluša naredbu pretpostavljenog, ali prvi put sam o tome razmišljao na ovaj način.

Konačno, Bakira sam još malo držao u naručju, pod glavu mu stavio pripremljenu hediju, predao ga roditeljima, čestitao im i poželio svaki hajr u njihovom evladu te krenuo kući misleći o privilegiji koju ima jedan imam kome pripadne čast da na jednu novu, čistu i neukaljanu dušu prvi nakalemi uzvišene istine ezana. Na ulasku u avliju dočekao me je ikindijski ezan.

Nakon klanjane ikindije i završenih par kućnih obaveza, okrećem se novom zadatku. Naime, jedan od mojih džematlija već neko vrijeme je teško bolestan; više puta sam namjeravao da ga zijaretim ali šejtan uradi svoje pa od tog ne bude ništa. Ovaj put sam čvrsto odlučio; fin je to čovjek, dosta smo kahva popili a i mjesto u džamiji je redovno popunjavao. I da nije, njegov sam imam i reda mi je otići. Dolazim pred vrata, kucam, supruga mu izlazi. Vidim da joj je drago ali vidim i iscrpljenost i brigu na njenom licu. Ulazimo u lijepu bosansku kuću iz koje bije miris koji može biti samo iz naših kuća; lijep, ugodan i domaćinski.

Hastu zatičem naslonjenog na kauč i pokrivenog dekom. Skoro da to nije onaj čovjek koji je do unazad mjesec dana bio redovan u džamiji. Blijed, oronuo i mršav – kost i koža. Nazovem mu selam i pružim ruku; upitam za zdravlje, boli li ga šta… Odvrati mi selam, pruži ruku i poče objašnjavati u kakvim je mukama. Nešto sam razumio, nešto su mi njegove supruga i kćerka protumačile a nešto niko od nas troje nije mogao dokučiti.

Uglavnom, ubrzo je promuklim i gunđavim glasom kazao kako mu je drago da sam tu ali se izvinjava jer od bolova više ne može govoriti. Vratili smo ga u ležeči položaj i kroz par minuta je došao u stanje u kojem nismo znali da li nas čuje i da li je uopšte pri svijesti. Ipak, iz opreza smo razgovarali šapatom. Vele mi da se puno pati, stanje mu se pogoršava ali kad god čuje ezan kao da dobije neku snagu, uspravi se, uči dovu i pokušava klanjati. Dok smo tako sjedili, on bi neko vrijeme bio posve miran a onda bi naglo jauknuo, previjao se od bolova i tražio kap čaja ili vode. Opet bi sjeo, pa legao, pa se pritajio i na kraju jaukao.

Čudno je to da u pogledu jednog starca koji je zagazio u devetu deceniju života i pogledu jednog novorođenčeta koje iza sebe ima tek par dana ima nečega sličnog, gotovo identičnog. U očima i jednog i drugog dala se nazrijeti neizvjesnost pred onim što slijedi te bespomoćnost da se sa njihove strane u tom pogledu bilo šta učini.

Konačno, kada sam procijenio da bi duže zadržavanje kod bolesnika moglo preći u njegovo bihuzurenje, odlučio sam krenuti. U očima njegove supruge i kćerke tražio sam neki išaret, odnosno odgovor na nepostavljeno pitanje da li je bolje izići bez riječi ili se ipak pokušati poselamiti sa Adilom. Preduhitrio me baš on, pružio mi je ruku i stisnuo je onoliko koliko mu je snaga dopuštala. Na izlasku mi mrmljajući reče: ‘’Daće moj Allah proviđenje!’’.

Ovaj put me na avliji dočeka akšamski ezan. Išao sam poslije akšama opet do njegove kuće kako bismo otišli i u nekoj apoteci potražili flaster za ublažavanje bolova. Flaster smo našli ali bolovi, čini mi se, nisu jenjavali.

Sutradan sam se spremao na podnevni namaz. Tek što je moj mujezin zaučio ezan, zazvonilo je zvono na mom mobitelu. Javiše mi da je Adil, uz prve riječi tog podnevskog ezana preselio.

Sutradan smo mu u njegovim rodnim Pridvorcima klanjali dženazu, namaz bez ezana.

Dakle, Bakiru, ako Bog da, slijede mnogi ezani; Adil je sve svoje ezane preslušao. Između njih su namazi. Zasigurno, naš život i jeste između ezana i namaza.

Koliko ih zaista čujemo i koliko im se odazivamo?

Baš o tome se valja pozabaviti.

(Preporod.com)