Zašto je imamski poziv sve nepopularniji
ZAŠTO JE IMAMSKI POZIV SVE NEPOPULARNIJI
Autor Senad ef. Agić
(Jedna žalosna pojava u dijaspori)
Na Kijametu će se krv šehida vagati sa tintom alima. Tinta će biti teža. (Hadis)
Prenosi se da je jedan naprasit i umišljen čovjek, obučen u lijepo odijelo, izišao pred Poslanika a.s., a potom, za vrijeme konverzacije, podigao svoj glas iznad glasa Poslanikovog a.s. Nakon što je otišao, Poslanik a.s. je prokomentarisao: “Allah ne voli ljude ovog tipa. Oni svoj jezik pri govoru upotrebljavaju kao što krava koristi svoj jezik kada preživa. Na istovjetan način će Allah zavrnuti njihova lica i jezike u Danu kada će biti bačeni u paklenu vatru.” (Taberani)
Nužno je da budemo krajnje oprezni kada govorimo, da pazimo šta govorimo i kako govorimo. Riječi su kao strelice. Kada jedanput napuste usta, mi više nemamo kontrole nad njima. Sreća na onom svijetu se zadobija jedino potpunom kontrolom naših jezika i tako što ćemo se čuvati umišljenosti i tako što ćemo svoja osjećanja, misli i postupanja uskladiti sa Šerijatom.
Kada svoj glas ne dižemo iznad glasa Poslanikovog, kao i glasa onih koji su njegovi nasljednici danas – oličeni u našim imamima, našoj ulemi – mi zapravo odustajemo od raspravljanja, napuštamo nezdravo raspravljanje i pokazujemo da smo se spremni predati učenjima vjere islama, autoritetu njenog Poslanika a.s. kao i autoritetu njenih učitelja, što je u skladu sa ajetom:
“ I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne private i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” Kur’an, (4:65)
Imami kolateralna šteta nezdravih ambicija pojedinaca
Jedna pojava u našoj narastajućoj zajednici IZ Bošnjaka u dijaspori, posebno u Americi, zaslužuje posebnu i hitnu pažnju. Radi se o sramnom zastrašivanju, ponižavanju, ucjenjivanju, psovanju i protjerivanju imama iz nekih naših džemata. Naime, evidentno je da u jednom broju džemata djeluju manje grupe džematlija, bolje reći bolesno ambiciozni pojedinci destruktivnog ponašanja. Nijednom imamu koji dođe služiti takve džemate nije moguće zadržati se duže vrijeme da postane uspješan, da obavi svoju imamsku misiju i da ostvari očekivane rezultate. Imami, koji su izloženi stresu zbog nesloge i konflikta u džematima, koji traju mjesecima, pa i godinama ako se uopće uspiju održati tako dugo, najposlije su pred “izborom”, ili da sami napuste džemat ili da im se neopravdano uruči otkaz, poslije kojeg se nemaju kome žaliti.
Da ova pojava nije za potcijeniti, treba spomenuti i to da se imamima zagorčava život na radnom mjestu, gdjekada, čak i od članova džematskog odbora, a da o tome nikada ništa ne saznaju ni njegove džematlije ni njegovi pretpostavljeni – oblasni imam ili glavni imam. Imami su ili ucijenjeni da šute i trpe, ili, i ako se i požale oblasnom ili glavnom imamu, oni ne raspolažu mehanizmom i resursima kojim bi riješili nastali “konflikt”. Takav obespravljeni imam se nema kome obratiti za zaštitu svojih prava, pa često završava izbačen iz mihraba (gdjekada na vrlo grub način), bez mogućnosti da se ikome žali. Neki naši imami su gotovo postali socijalni slučajevi usljed takvog odnosa, ili su bili primorani da se prihvate bilo kakvog posla kako bi preživjeli zajedno sa svojim ucviljenim porodicama.
Imami napuštaju džemate
Imami imaju puno razloga za zabrinutost, jer se samo mali broj džemata, odnosno njihovih upravnih odbora, ponaša odgovorno – u konflikte ne uvlače imama, nego ih sami rješavaju uz pomoć imama. Većina naših centrala ne posjeduje evidenciju koliko je imama bilo primorano da napusti džemat, a koliko ih je džemat napustilo dobrovoljno. Određeni džemati su za period od 15 godina promijenili suviše puno imama da bi se povjerovalo da su isključivo oni bili odgovorni za kratko ostajanje i brzo napuštanje. Sve upućuje da u mnogim našim džematima nešto ne funkcionira na relaciji imam-odbor. Doda li se tome da veliki broj imama nema ni zdravstveno osiguranje, niti zagarantovanu državnu pomoć u slučaju otkaza, preostaje da se svi zamislimo nad činjenicom da postaje sve nepopularnije baviti se časnom imamskom službom barem u dijaspori, iako su upravo imami među najzaslužnijim što je IZ Bošnjaka u dijaspori polučuje sve bolje rezultate, kako za dobro njenih članova tako i za dobro IZ u BiH. Nije nimalo slučajno to što nam imami napuštaju džemate bez želje da se ovom službom bave u budućnosti. Alarmantno je da radije pristaju na fizički rad nego imamsku službu, kao što je alarmantno i to da se sve veći broj imama žali na probleme sa zdravljem usljed trauma i posljedica psihičkog i emocionalnog zlostavljanja.
Ovim prilogom autor želi da skrene pažnju našim džematlijama, općenito, i našim nadležnim strukturama posebno, na ovu opasnu pojavu, koja uzima sve više maha, jer džematlije o njoj, ili ne znaju dovoljno, ili se ustručavaju da o njoj otvoreno progovore. Šutnja o ovoj pojavi ipak najteže pada imamu. A, on nije ni melek, ni pejgamber, a niti supermen da sve ovo može šutke, sam, unedogled podnositi bez ozbiljnih posljedica po svoju motiviranost, entuzijazam, po svoje i zdravlje svoje porodice. Nije onda ni čudno što većina imama umire relativno rano i najčešće na jedan od dva načina: moždani udar ili srčani udar.