MALE PRIČE-ŽENIN SAVJET

MALE PRIČE-ŽENIN SAVJET

Pripovijeda se, kako je nekad živio jedan car, za kojeg vele, da mu je odviše bila draga riba, jednog dana kad je sjedio u dvoru sa svojom ženom, donese mu jedan ribar golemu ribu na dar. Caru se riba svidi, pa naredi, da se dadne ribaru četiri stotine dukata. Ženi to ne bi po volji, pa reče: »Ne valaja što činiš«. »A za što?« upita car. »Šta će ti reći jedan tvoj podanik, kad mu toliko dadeš?« nastavi žena, narugaće ti se i reći će: »Zar je ovo za me dar«? zar ovoliko on daje ribarima,« a ako mu manje dadeš, reći će: »Što me je car ponizio, dao mi je manje nego li jednom ribaru«. »Pravo veliš,« Potvrdi car. »Ali koja korist sad, sramota je da poričem«. »Ja ću ti kazati način, kako ćeš ga povratiti. Pitaj ribara: ova riba il’ je muško ili žensko? Pa ako rekne, da je muško, ti mu onda reci : »Ja sam mislio da je žensko«, a ako rekne: da je žensko, a ti reci: »Ja sam mislio da je muško«.

To se caru svidi, te odmah pozove ribara preda se; ali je ribar bio oštrouman i dosjetljiv, pa se je umio u ovakvim prilikama snaći. Kad stupipred cara nastavi ga on pitati: »Ova riba il’ je muško ili žensko?« ribar poljubi zemlju pred njim, pa nastavi: Čestiti care! Ni muško ni žensko« car se nasmije riječimaribarevim, te naredi, da se dade još četiri stotine dukata. Ribar ode ćehaji i primi od njeg osam stotina dukata. Saspe ih u torbui uprti je na legja, da ponese. Kad je htio izaći iz carskog dvora, ispane mu jedan dukat, a njemu ga bi žao ostaviti, pa spusti torbu na tle i povrati se, da ga uzme.

Car i žena to sve gledali, pa reče žena: »vidiš li onog škrtice! Ni jednog dukata ne može od svog titizluka ostaviti, da ga uzme koji sluga«. »Tako je«, potvrdi car, pak povrati natrag ribara preda se i stane ga koriti: »Nezahvalniče! Ti nijesi čovjek; toliki ti ja novac poklonih, a ti ne možeš pregorjeti jednog dukata, što ti je ispao, da ga ostaviš na mjestu«.

Na to ribar pane pred cara, poljubi zemlju, pa nastavi: »Čestiti care, da Bog da puno godina upravljao svojom državom! Ja nijesam digao dukata sa zemlje, što mi ga je žao, nego sam vidio, da je na jednoj strani dukata tvoja slika, a na drugoj napisano tvoje ime, pa se pobojah, da ne bi nehotice stao nogom, te za to ga digoh; jer bi to za te uvreda bila«. Caru se svidi ovaj odgovor, pa naredi, da se ribaru dade još četiri stotine dukata. Za tim naredi, da telal po čaršiji vikne: kad god hoće da šta radi, nek ni pošto ne pita žene; ko posluša ženu, pa po njezinom savjetu počne raditi, nek dobro zna: gdje je mislio potrošiti dukat, potrošiće tri.

(Šefkija Karabdić, »Behar«, 1904./5.)