Dijaspora

Dijaspora

Piše: Safet Pozder

Premda sam primijetio da naši Bošnjaci, barem oni s kojima sam kontaktirao, koji su silom prilika rasuti po svijetu, baš i ne vole termin dijaspora, ipak ću ga, u redovima što slijede, koristiti. Mi, s ovu stranu granice jedine nam zemlje, možemo imati, a vrlo često i imamo, različita mišljenja, stavove i poglede na našu dijasporu: iznimno smo im zahvalni na nesebičnoj podršci, i moralnoj i materijalnoj, kada su u pitanju brojne aktivnosti i projekti u Bosni i Hercegovini; znamo im zamjeriti što se, ponekad, nedovoljno uključuju u aktuelna društvena zbivanja u zemlji iz koje su najureni a ponekad nas i iritiraju njihove sezonske posjete rodnom gnijezdu koje, opet, znamo doživjeti kao šepurenje paunova.

Dakako, ima tu još mnogo toga što bi se moglo dodati spomenutom, ali, ruku na srce, sve se to, u krajnjoj liniji, može razumjeti i sve su to posve prisutne i podnošljive emocije koje klijaju iz ljudske duše za koju i časni Kur‘an veli da je slaba, zlu sklona i vična opravdanjima.

Sve na stranu, ali naša dijaspora je nešto što, zaista, izaziva divljenje i svaki respekt. Iskreno, nikada nisam boravio u nekom džematu van Bosne i Hercegovine, dakle, nisam imao direktnog dodira sa dijasporom. Međutim, savremene komunikacije nam u određenoj mjeri omogućavaju da djelimično dokučimo i okusimo i ono što je, u fizičkom smislu, nedokučivo. Tako su, kako god to zvučilo, vjetrovi koji pušu sa svih strana svijeta nekada puniji bosanskim mirisom i aromom nego ovi naši svagdašnji. Gledano iz moje perspektive, to je vrlo teško objasniti bez razmišljanja o onom višem, Božanskom Planu i Volji.

Ljudski plan, od koga se, izgleda, još nije odustalo niti se planira odustati, bio je da nas, Bošnjaka, ovdje, na ovom brdovitom Balkanu i u ovoj trusnoj Bosni i Hercegovini ne bude. Planirali su mnogi a mnogi su i potpomagali, što ljudski, što materijalno, što moralno. Sijevale su granate sa svih strana i tamanile sve što im se našlo na putu. Padale su zgrade, kuće, škole, obdaništa, bolnice, džamije a namjesto njih su povremeno nicali parkinzi ili smetljišta. Snajperisti su bili revnosni pa su gađali sve što im se našlo na nišanu, ne žalivši pri tome žene, djecu, stare i iznemogle. Nevini i goloruki ljudi su odvođeni u žive štitove ili hinjski i na najpodmuklije načine strijeljani i likvidirani. Desetine hiljada naših sestara je silovano i na najprimitivnije načine obeščašćeno. Čak 614 džamija i 219 mesdžida je uništeno i do temelja porušeno.
Širom zemlje otvarani su koncentracioni logori u kojima su zatvorenici mučeni na najbrutalnije načine koji ni vrsnim režiserima filmova strave ne bi mogli ni na um pasti. Mnogi Bošnjaci ostavili su svoje kosti po raznim vrletima, planinama, bunarima, jamama dok su drugi, opet, poput šćenadi (mada zdrav um takvu sudbinu ni u primisli ne može vezati ni za šćene) zatrpavani u masovne grobnice ili bacani u rijeke i jezera, pa i danas, dvije decenije poslije, porodice i dalje tragaju za njihovim kostima.

Nazija Beganović i Hava Tatarević su izgubile muževe i po šest sinova. Sličnih sudbina su mnoge majke, posebno u istočnoj Bosni. Tamo se desio, to uostalom cijeli svijet (ne)vidi, genocid, o čemu je jasan stav dao i Haški tribunal (iako to ne predstavlja ništa relevantno onima koji svakodnevno negiraju taj isti genocid uz parolu ‚‘Hag je rekao tako ali ja mislim drugačije‘‘).

Sve pobrojano imalo je za cilj samo jedno – nestanak Bošnjaka muslimana. Bošnjaci, na žalost mnogih, nisu nestali ali su posljedice Plana nemilosrdne. Mnoge oči ostale su suzne a duše neutješne, rijetka su mjesta po Bosni i Hercegovini bez šehidskih mezarja i spomen-obilježja. Rane još krvare i, sami Bog zna, ali nikada neće zacijeliti, premda nam to mnogi nazor naturaju.

Konačno, uz svu patnju i stradanje, doživjeli smo egzodus stanovništva, ko zna koji u historiji. Stotine hiljada Bošnjaka, bježeći od okrutne smrti, skrasilo se po bijelom svijetu. Tako je, silom prilika, nastalo ono što danas nazivamo dijasporom. Rekoh, dijaspore nama, historijski gledano, nisu strana pojava. Ipak, čini se da je ovaj put posrijedi jedna drugačija, vedrija dijaspora. Prisjetimo li se egzodusa Bošnjaka prije otprilike stotinjak godina, pa i onih ranijih, suočićemo se sa bolnom činjenicom kako su ti ljudi jednom zauvijek, ne samo otjerani, nego i posve otrgnuti iz krila majke im Bosne. Koliko god se pravdali da nisu, jesu, jer da zaista nisu, danas nas ne bi bilo dva ili tri nego osam ili devet miliona. Nejse.

Ova dijaspora odiše drugačijim mirisom i uistinu je pravo zadovoljstvo slušati, gledati ili čitati vijesti koje nam otamo dolaze, bilo da se radi o vjerskom životu, posebice tokom ramazana, bilo da je riječ o drugim vidovima organizovanja i druženja. Da li je to zato što su naše prijašnje dijaspore Bosnu i Hercegovinu napustile uslijed nepovoljnijih okolnosti (u što ne vjerujem) ili zato što je ova dijaspora, kao i svi mi, iz svega izvukla pouke (u što svim srcem vjerujem), to ne znam, ali sam siguran u to da uvijek treba računati i na Božiji plan.

A plan mnogih bio je da Bosne i Hercegovine, odnosno Bošnjaka u njoj i na ovom brdovitom Balkanu ne bude. Čovjek snuje, Bog određuje. Plan im se izjalovio. I ne samo to. Po Božijem planu se svjetlo Allahove vjere ne može utrnuti, ma koliko to nevjernici željeli ili nastojali. Tako Bošnjaci nisu nestali a ni Bosna i Hercegovina. Naprotiv, Bošnjaci su iznicali širom svijeta, svili gnijezda po vascijelom dunjaluku, organizovali se i oformili džemate i zajednice. Bajrami se klanjaju, halva se jede i pita se peče ne samo u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci nego i u Oslu, Parizu, Beču, Čikagu, Melburnu, Torontu.

A te pite, halve, hurmašice, baklave, teravije, ićindije, bajrami i sve ostalo uistinu umije ljepše i ugodnije mirisati nego naše svagdašnje i ovdašnje.

(Preporod.com)