Svojstva koja treba imati i razvijati-drugi dio
7. Stid (haja’)
Stid je jedan od onih divnih regulatora u prirodi svakog čovjeka koji ga obuzdava, čuva i štiti od nedoličnog i sramnog. To je svojstvo koje se, s pravom, visoko cijeni u svim religijama, u svim filozofijama. Zato se ne treba čuditi ako je ovom svojstvu i u islamskom učenju poklonjena velika pažnja i značaj. To ćemo najbolje potkrijepiti i dokazati, opet, sa nekoliko hadisi-šerifa. U čet¬vrtom svesku Buharijine zbirke hadisi-šerifa, izdate u Istanbulu 1966. godine, pod red. br. 1484, nalazi se ovaj hadisi-šerif, koji nam prenosi Ibni Mes’ud, r. a.: „Rekao je Božji Poslanik a. s: „Od riječi prethodnih Božjih poslanika koje su doprle do nas jeste i ovo: Ako se ne stidiš, onda radi šta hoćeš!“ A merhum Muhammed Arif, u svojoj zbirci Binbir hadis“, pod red. br. 406, donosi hadisi-šerif čiji prijevod glasi: „Stid donosi samo dobro“, a pod brojem 407: „Stid je sastavni dio imana.“
Imajući na umu još dva hadisa od kojih prvi glasi: „Ko se ne stidi svijeta, taj se ne stidi ni Allaha“, i drugi: „Osoba, koja nema stida, nema ni pravog vjerovanja.“ Ovdje bih najdobronamjernije upozorio svoje čitaoce na jedan momenat iz područja intimnog života pojedinca. Stid je, naime, naročito pohvaljen kad su u pitanju intimni, bračni odnosi i dužnosti. Osoba u braku ne treba da priča nikome o svom intimnom, bračnom životu. U slučaju potrebe, tu je, hvala dragom Allahu dž. š. ljekar. Samo njemu treba da se obrati čovjek koji na bilo koji način ima problema ili traži pomoć. U svakom drugom slučaju to je grijeh. Znamo da takve priče mogu dovesti do neželjenih, nerijetko i tragičnih posljedica: požuda, ogovaranje, ljubomora, vrijeđanje, mržnja, rastava braka pa čak i ubistvo. Od kolike je ovo važnosti neka nam pokaže i prijevod ovog hadisa: „Haram je hvaliti se polnom moći!“
Istina je da je u našim porodicama ovaj momenat istinske etike njegovan sa dužnom brižljivošću. Navodi koje smo donijeli samo dokazuju opravdanost ovoga stava, njegovu svrsishodnost i potrebu da se i dalje sa istom brižljivošću njeguje.
8. Obuzdavanje ljutnje
Svi smo mi, makar nekada, bili u situaciji da zažalimo zbog nečega što smo u ljutnji učinili ili rekli. Poznata je stvar, da čovjek u ljutnji ne kontroliše svoje postupke kako treba, on ne reagira normalno i upravo zato vrlo često postupi kako inače ne bi postupio.
Islam svojim učenjem zahtijeva i naređuje svojim sljedbenicima normalan odnos prema svojoj okolini, normalne i razborite postupke, pa zato nije čudo što je ovo blagotvorno svojstvo po islamskom učenju cijenjeno i pohvaljeno. Kur’ani-kerim o tome veli:
– „Požurite (prema) oprostu vašeg Gospodara i džennetu čija je širina kao nebesa i zemlja. Džennet je pripremljen za bogobojazne, koji dijele i kada su bogati i kada su siromašni, koji obuzdavaju srdžbu i opraštaju ljudima. Allah voll one koji čine dobro.“ (Alu ‘Imran, 133-134).
I ovdje ćemo se poslužiti sa nekoliko hadisi-šerifa jer je to najpouzdanije i najpozvanije sredstvo za tumačenje i razumijevanje onoga što je u Kur’ani-kerimu kratko navedeno:
– „Nije junak onaj ko posjeduje fizičku snagu, junak je ko u srdžbi sobom vlada.“ (Binbir hadis“, br. 676).
– „Najveća Allahova nagrada pripada čovjeku koji u Njegovo ime (za Njegovu ljubav) svoju srdžbu obuzda.“ (ista knjiga, br. 723).
– „Ko ublaži svoju ljutnju Allah će od njega odstraniti patnje, a ko vodi računa o onme što govori, Allah dž. š. će prikriti njegove manjkavosti.“ (ista knjiga, br. 831).
– „Nemoj se ljutiti.“ (ista knjiga, br. 963).
Ljutnja, i to iznimno i samo u jednom slučaju, dozvoljena je muslimanu onda kada je povrijeđena vjerska dužnost, kada je povrijeđen stav, kategorija i1i princip islamskog ucenja. Muhammed a.s. je, u vezi sa ovakvom mogućnošću, rekao:
„Oni koji se ljute na nepravdu iz vjerskih pobuda i osjećanja, bolji su od onih koji se ne ljute.“
9. Strah od Allaha dž. š.
Ovo divno svojstvo koje čini sastavni dio islamskog vjerovanja, bezuvjetno se mora naći u srcu i imanu svakog pravog muslimana i muslimanke, jer ga čuva od svih negativnih postupaka i u svakom trenutku ga upozorava da Allah dž. š. sve vidi. Bez straha pred Allahom dž. š. nema ni pravog vjerovanja ni pravog vjernika. Ovo svojstvo zauzima vrlo važno mjesto u ukupnosti našeg vjerovanja. Strah od Allaha dž. š. ili bolje rečeno strahopoštovanje, treba dobro razlikovati od straha svake druge vrste, prirode i uzroka. Oni se i po islamskom učenju oštro razlikuju.
A sada da vidimo kako je Kur’ani-kerim okvalifikovao strah od Allaha dž. š.:
„A za one koji se budu bojali mjesta (na koje će doći pred) svoga Gospodara (i zbog toga se budu čuvali grijeha) postoje dva dženneta.“ (Er-Rahman, 46).
– „A onome koji bude strahovao od stajanja (pred) svojim Gospodarom i sebe sprečavao od pohlepe, tome je zaista džennet sklonište.“ (En-Nazi’at, 40-41).
– „Da li je onaj što zna da je čista istina ono što je tebi objavljeno od tvoga Gospodara (isti) kao onaj što je slijep? Samo pametni razmišljaju (primaju pouku) i oni koji izvršavaju obaveze prema Allahu dž. š. i ne krše ugovore, i oni koji čuvaju (poštuju, cijene) ono što je Allah naredio da se čuva i koji se boje svoga Gospodara i strepe pred teškim obračunom.“ (Er-Ra’d, 19-21).
– „Allahu pada na sedždu sve što je živo, na nebesima i na zemlji, i meleki (sedždu čine) i oni koji se ne ohole. Boje se svoga Gospodara (koji je sa Svojom moći) nad njima i rade ono što im se naređuje.“ (En-Nahl, 49-50).
– „To vas samo šejtan plaši svojim prijateljima (da ne idete u rat). Vi se ne bojte njih! Bojte se Mene ako ste vjernici.“ (Alu ‘Imran, 175).
– „Njihova nagrada od njihova Gospodara su džen¬neti Adna između kojih teku rijeke, u kojima će boraviti vječno, beskonačno. Allah je zadovoljan njima i oni su zadovoljni Njime. Ta nagrada je za onoga ko se boji svoga Gospodara.“ (El-Bejjineh, 8).
– „Božje hramove popravlja i podiže samo onaj ko vjeruje u Allaha, Sudnji dan, klanja namaz, daje zekat i ne boji se nikoga osim Allaha.“ (Et-Tevbe, 18).
Postoji i dobar broj hadisi-šerifa koji govore o strahu od Allaha dž. š. Evo samo nekoliko:
– „Kada vjernikovo srce zastrepi od straha prema Allahu dž. š. spadaju s njega grijesi kao lišće s drveća.“ (Ihjau-l-ulum, sv. 4 str. 165).
Na istom mjestu nalazi se i ovaj hadisi-šerif:
– „Ko strahuje od Allaha dž. š. od njega strahuje svaka stvar, a ko strahuje od nekoga drugoga, Allah će ga učiniti da se on od svega plaši.“
Ovo izlaganje završićemo hadisi-šerifom koji glasi:
– „U džehennem neće ući onaj ko je od straha pred Allahom dž. š. zaplakao.“
10. Darežljivost (seha’)
Sve postoječe religije preporučuju darežljivost, a osuđuju tvrdičluk i škrtost. Islam to posebno podvlači. On ide tako daleko da je određena davanja učinio obaveznim za svakog svog pripadnika; neka davanja su, opet, obavezna samo za bogate muslimane. Kako je, međutim, svako od ovih davanja u svojoj biti ipak i darežljivost, onda nije teško uočiti kako islamsko učenje gleda na ovo divno, humano svojstvo, kako ga preporučuje, kako ga njeguje i vrednuje.
I ovom prilikom ćemo se poslužiti hadisi-šerifima, jer je u njima sadržana i ocjena i vrijednost i posljedice ovog svojstva. Evo nekoliko takvih hadisi-šerifa:
– „Darežljiv čovjek je blizak Allahu dž. š. blizak na¬rodu i blizak džennetu, a daleko od džehennema. A škrtac je daleko od Allaha dž. š. daleko od naroda i daleko od dženneta, a blizak džehennemu „
– „Sadaka poništava male grijehe kao što vatru poništava voda.“
– „Sadaka štiti i čuva čovjeka od sedamdeset nesreća.“
– „Nije pravi vjernik ko pođe spavati sit, a zna da mu je komšija zanoćio gladan.“
Ovo izlaganje ćemo završiti ovim prelijepim hadisi-šerifom:
– „Darežljivost je džennetsko stablo čije grane dosti¬žu na ovaj svijet i ko se uhvati za tu granu ona ga odvede u džennet. Škrtost je, pak, džehennemsko stablo čije grane dopiru na ovaj svijet, pa ko se uhvati za tu granu ona ga odvede u džehennem.“ („Binbir hadis“, br. 488).
11. Pravednost (‘adl)
Ovu cijenjenu ljudsku osobinu koju priželjkuje svaki čovjek, za koju se svaki od nas bori i koju svako uporno i revnosno svojata Kur’ani-kerim spominje na mnogo mjesta. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko citata iz kojih se vidi da pravednost Allah dž. š. naređuje. Ne može se ni zamisliti ispravnim vjernikom čovjek u čijoj duši ne postoji poštovanje pravednosti i svijest o njenoj visokoj vrijednosti i mjestu kod Uzvišenog Allaha dž. š. Njegovog poslanika i, konačno, kod svih poštenih ljudi.
Evo tih kur’anskih ajeta:
– „A kada govorite, budite pravedni pa makar to bilo i protiv rođaka.“ (El-En’am, 152).
– „A kada budete sudili među ljudima (naređuje vam se), da sudite pravedno.“ (En-Nisa, 58).
– „Naređeno mi je da budem pravedan među vama. Allah je naš i vaš Gospodar.“ (Eš-Šura, 15).
Razmislimo dobro o značenju ajeti-kerima kojim hatib svakog petka u našim džamijama, na džumi-namazu završava hutbu! Zamislimo se malo pa ćemo vidjeti da to ima svoje dubako opravdanje. Razmislimo o ovom ajetu koji glasi:
– „Allah zaista naređuje: pravednost, dobročinstvo, potpomaganje rodbine, a zabranjuje: bestidnost, odvratna djela i nasilje. Savjetuje vas da biste primili savjet.“ (En-Nahl, 90).
Nastaviće se