Posted by admin1

Eh, da mi je još samo ovo…

Allah, dž.š., u 102. suri ( Tekasur / Nadmetanje ) u 1-2., ajetu kaže:

Zaokuplja vas nastojanje da što imućniji budete – أَلْهَاكُمُ التَّكَاثُرُ
sve dok grobove ne naselite. حَتَّىٰ زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ

Kada je čovjek mlad on je pun ideja i nervoze da se čim prije uspne na brdo zvano uspjeh. Ideja vodilja koja ga pogoni su ljudi od uspjeha iz sfera politike, ekonomije, bankarstva, estrade i umjetnosti koje stalno gleda oko sebe. Zato mlad insan svakim danom traži priliku da ojača i ugrabi svoju priliku. Kada jednom krene na krilima uspjeha on prvo ostvari porodicu pa počne pisati stranice svog životnog romana. Pun elana on gradi dvore, kupuje što mu treba i ne treba i sakuplja novac i dragocjenosti. Kaže Svemogući Allah: أَلْهَاكُمُ التَّكَاثُرُ “Zaokuplja vas nadmetanje u umnožavanju imetka”, tj. da što više imetka i djece steknete, pa vas ovaj svijet zaokuplja i odvraća od onoga svijeta. حَتَّىٰ زُرْتُمُ الْمَقَابِرَ “…sve dok grobove ne naselite”, znači, dok ne pomrete.

Svakom čovjeku su za srce prirasle dvije stvari, nada u dug život i žudnja da što više bogastva stekne i da ga što duže zadrži u svojim rukama. Iz jabuke uspjeha razvije se crv pohlepe. Pohlepa je boljka koja ubija čojstvo i ljudskost. Od tog virusa su sačuvani samo bogobojazni i upućeni.
Kaže odabranik i Poslanik svim svjetovima, Muhammed s.a.v.s.: “Moji će sljedbenici oboljeti od bolesti svih naroda.” Upitaše: “Koje su to bolesti”, A on reče:” Obijest, razuzdanost, takmičenje u imetku, nadmetanje u trgovini, mržnja i zavidnost, čak i blud.” (Prenosi Hakim)

Kada dunjaluk i materijalizam zaokupi čovjeka, on zaboravi milo i drago, zaboravi na sve oko sebe. U pohlepi i gomilanju ode tako daleko da pa zaboravi onoga koga nipošto ne bio smio, insan zaboravi svog Stvoritelja. U poremećenom redu prioriteta i vrijednosti čovjek se počne klanjati zlatnom teletu. Svaki dan koji prođe čovjeku, a da nije u njemu udijelio duhovnu sadaku, kao što je zikrullah (spominjanje Allaha), ili vidljivu i fizičku sadaku, kao što su izdržavanje porodice i davanje (hedija) poklona, to je dan sigurnog gubitka.

Uzvišeni dva puta ponavlja da nije dobro slijepo se zaljubiti u sirovi materijalizam, u novac, pa poziva ljude da se osvijeste na vrijeme, pa makar malo prije smrti.
كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ “A ne valja tako, saznat ćete svakako! ثُمَّ كَلَّا سَوْفَ تَعْلَمُونَ I još jednom, ne valja tako! Saznat ćete sigurno!” El-Hasan kaže da ovo predstavlja prijetnju jednu iza druge.
كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ “Ne valja tako, kad biste vi znali pouzdano”, tj. da ovo pouzdano znate, nadmetanje vas ne bi zaokupljalo i odvraćalo da tražite Onaj svijet sve dok do grobova ne dospijete.
Od stvari za koje će biti pitan musliman na Dan polaganja računa je imetak – kako ga je stekao, i u šta ga je potrošio.

Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: „Ovaj dunjaluk je stvoren za četiri vrste ljudi:

Prva vrsta je čovjek kome je Allah dao imetak i znanje pa on dijeli svoj imetak u dobro i danju i noću.
Druga vrsta je čovjek kome je Allah dao znanje, ali ne i imetak, pa on veli: „ Da mi je Allah dao kao tome i tome, uradio bih to i to – odnosno radio ista dobra djela kao njegov brat. Allah je znao za iskrenost njegovog nijjeta, kaže Poslanik, a.s., – pa su isti u nagradi“. Čovjek koji udjeljuje svoj imetak gdje Allah voli, i čovjek koji nema ni jednog dirhema, a svim srcem želi i svom dušom iskreno žudi da uradi isto kao i njegov brat ako imadne imetka.
Treća vrsta je čovjek kome je Allah dao imetka a nije mu dao znanja.“ Nije mu dao mudrosti da potroši i udijeli svoj imetak tamo gdje Allah voli i gdje je zadovoljan. Pa ga troši na zlu a škrtari na dobru.
Četvrta vrsta ljudi je: „Čovjek kome Allah nije dao ni znanja ni imetka, pa govori: „Da mi je dato kao tome i tome. Kao onaj koji troši svoj imetak na haram zabavljanju i niskom uživanju, te ovosvjetskom udovoljavanju strastima. Da mi je dato kao njemu, uživao bih kao što on uživa! Allah je znao da to govori iz dubine duše, pa veli Vjerovjesnik, s.a.v.s.: „Oni su isti u grijehu“. Obojica su u džehennemu jer se djela cijene prema namjeri.

Kaže Resulullah s.a.v.s.:
“Kome onaj svijet bude glavna briga, Allah će učiniti njegovo srce bogatim, poslove će mu olakšati, i dunjaluk će mu sam dolaziti. A kome dunjaluk bude prva briga pred očima, Allah će mu dati siromaštvo, otežat će mu poslove, a od dunjaluka mu neće doći ništa osim ono što mu je određeno“.
ثُمَّ لَتُسْأَلُنَّ يَوْمَئِذٍ عَنِ النَّعِيمِ “…zatim ćete toga dana o blagodatima biti pitani sigurno!”, rekao: “Sladak život (blagodati) jesu zdravo tijelo, uši i oči. Allah će Svoje robove pitati u što su ih koristili, iako to On bolje zna od njih samih.”

Rekao je Amir el-Advani:
“U životu postoje samo tri dana:
Dan koji je prošao i ne nadaš se da će se vratiti, dan u kojem se trenutno nalaziš ili tvoje danas, i dan koji će tek doći i za koji nisi siguran je li za tebe ili protiv tebe. Juče, to je vaiz i opominjač, danas to je ogromno bogatstvo, a sutra to je neizvjesnost. Osim toga, juče je svjedok pouzdani koji će izvršiti svoj zadatak svejedno ispunio ti njega dobrom ili zlom. Danas je gost koji će brzo otići, pa uljepšaj svoj odnos prema njemu kako bi bio dokaz i svjedok za tebe. Sutra to je sudija čiji dolazak očekuješ, i on će biti ili prijatelj koji ti neće zulum učiniti ili neprijatelj koji neće milosti imati.”
Zato pripazimo da nam danas ne postane juče pa da ne mognemo ništa promijeniti. Čuvajmo se šta radimo danas da nam sutra ne bi bilo zaman kajanje i plač.

Nekome se otvore oči pa uvidi gdje je griješio kao u ovoj priči.
Neki čovjek drž’o krave, a mlijeko prodavo. Bio je vrijedan i trudio se ali mu je pos’o i pored toga nekako potanko iš’o. On se požali jednom trgovcu, a ovaj mu reče da mu je mlijeko gusto pa da sipa pomalo vode, pa će bolje ići. Tako i bi. Kako poče sipati vodu u mlijeko, poso mu krenu, i ubrzo zaima i zamali. Domalo spremi se i na hadž da krene. U onaj vakat išlo se brodom do Džidde, pa na devama do Mekke i Medine. I on prisjede na brod sa ostalim hadžijama. Kako se dugo putovalo, hadžije su kratile vrijeme šetajući se po palubi i eglenišući, i prebirajući kese s parama, računajući šta će potrošit i šta će darova kupiti. Tako i onaj trgovac mlijekom sjede na palubu, pa izvadi kesu da se preračuna u parama; kad zaskoči se jedno majmunče, što su mornari s njim cirkuz izvodili, te hlati onu kesu s parama pa uz užad i jedra pobježe i pope se na vrh brodskog jarbola.
Pa onda oni majmun, k’o kakav čojk, uze onu kesu s parama, otvori je, izvadi jedan po jedan dukat, okrene ga tamo i vamo, onjuši nosom, pa neki baci u more a neki vrati u kesu.
Sve to gledaše mornari i hadžije sa palube. Mornari se zaletiše da ga fataju, ali onaj hadžija ne dade, nego veli:
– Voda u vodu, a mlijeko na hadž!
U tome i onaj majmun, k’o čojk, zategnu kesu i baci je na palubu, a bio je skoro prepolovio.