Posted by admin1

Ništa nije skupo, Božiji Poslaniče
(Božiji Poslanik, moj narod i ja)

U petak, 3. februara 2012. godine, poslije akšam namaza nastupio je 12. rebiu-l-evvel, dan rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, a.s.. Čitav taj dan i čitavu tu noć snijeg je neprestano padao i sipao, kao u romanu Orhana Pamuka. Ili kao za Olimpijadu. Bilo je krajnje neobično slušati grmljavinu uz sniježno zasipanje grada na temperaturi od minus deset. I ta je grmljavina „ličila” na nebeske salavate koji se iz visina prolamaju u spomen i na rođendan Allahovog Poslanika, mir bio na njega. Dakako, tražeći (i) naše salavate, kako je i red i običaj da se u Bosni uče salavati kad grmi i sijeva. Helem, čitav je dan snijeg padao, čitavu noć i čitav sljedeći dan, bilo ga je svugdje, čak se i u podsvijest uvukao. Sljedeći dan je proglašeno stanje elementarne nepogode ili prirodne nesreće. Ta dva, tri dana, osobito tu noć 12. rebiu-l-evvela, sve je podsjećalo na rat, glavna gradska saobraćajnica bila je svedena samo na jednu traku, kojom su se zajedno kretali pješšaci i rijetka vozila, gradski prijevoz nije radio, tramvaji su nijemo i prekriveni snijegom „stajali” na ulicama, dok su ljudi gotovo mahnito stopirali i zaustavljali auta. A snijeg je neumoljivo padao, Allahov se emer izvrššavao. Kao u onoj priči o starcu, mladićima, toploj kući i čovjeku koji se spasio od mećave u planini, jer je bio predan i iskreno pozvao Boga u pomoć, ali na koncu nije bio zahvalan pa je ponovo ostao sam, u mećavi, u noći, u planini.

Kad Allah da, pa se sve zadevera. Gledao sam dnevnike i vijesti tih dana na mnogim našim televizijskim kanalima i svi su govorili samo o kijametu i Allahovom emeru, nigdje Dodika, Čovića, Tihića, Lagumdžije, nigdje nikog, samo o nepogodama, nesrećama i kako još uvijek žive i nesmrznute ljude spasiti; ljudi, bez obzira na entitet, naciju ili vjeru, ostali ovdje zatrpani, tamo, opet, neki ostali zameteni, mnoga sela odsječena, nepogode i nesreće na sve strane… kad Allah da!
No, bez obzira na stanje elementarne nepogode i prirodne nesreće, taj dan i tu noć su džamije u Sarajevu, ali i u čitavoj Bosni i Hercegovini (naravno, tamo gdje ima džamija), bile pune k’o šibica. Tog je petka moja džamija na Staroj Breki, džamija Pačadži hadži Mustafe Nesuha, itekako bila puna, više nego puna. Ljudi su po takvom kijametu došli u džamiju. Pitao sam ih: „Zašto ste došli danas u džamiju, je li vas neko natjerao?” To sam ih isto pitao i one zime, prije dvije, tri godine, kad su nam Rusi i Ukrajinci zavrnuli plin i kad su nam kuće postale hladne k’o zindani, pitao sam ih i tada – zašto su došli po takvoj zimi, na minus desetak, u isto tako hladnu džamiju? „Je li vas neko natjerao?”, pitao sam ih!

No, odveć je jasno da Bošnjaka ni na šta ne možeš natjerati, isto tako, interesantno je da ga i od onoga čega se iskreno prihvati ne možeš ničim i nikako odvratiti. Zato su došli, kako „šute”, zbog predanosti vjeri svojoj, zbog ljubavi prema poslaniku Muhammedu, a.s.. Hej, ljudi moji, toliki kijamet i sve stalo, a oni opet u džamiju, da slušaju o vjeri svojoj i da vole svog Poslanika, zajedno u džematu. Nije šala.
Petkom, u toku džume namaza, kad učim i držim hutbu na arapskom, moje džematlije slušaju hutbu s takvim divljenjem, pijetetom i pažnjom, imam osjećaj kao da sve u potpunosti razumiju, a nije njihov jezik, ne znaju ga, a kada dođem do salavata, eh, to je taj trenutak kad njihove oči sve proviruju, lijepe i stidljive, pa sve salavate uče i ponavljaju, a kad slušaju o Poslaniku i njegovom životu nerijetko plaču.
Eh, Božiji Poslaniče…

Ti ovo sve znaš, jer Tebi se ovo sve prenese. Dostave Ti to „neotpakovano” meleki koji su zaduženi samo za to, za salavate, za suze u salavatima.
Ma kakva mećava, kakva zima i zakrčeni putevi…, tako nešto Bošnjaka nikad nije spriječilo, Božiji Poslaniče, da Tebe voli i da dođe u džamiju, da uči i klanja. Ta je cijena preniska, mada smo mi plaćali za tu ljubav i skuplje, i više od „smrznutih” ruku i nogu, Božiji Poslaniče. Naše su kćeri od dvanaest godina četnici otimali iz ruku majki njihovih i silovali ih na njihove oči, zato što su Muhammedanke. Od dvanaest godina, Božiji Poslaniče.

Ima ovdje jedan blesav i opasan, predstavlja se k’o Božiji i vjerski čovjek u Bosni, njegovim su „blagoslovom” četnici i mrzitelji silovali jednu našu djevojčicu dok je bila Muhammedanka, prije krštenja, jer bi poslije krštenja, kako kaže taj z/vjerski čovjek, to bio grijeh, jer je onda k’o biva njihova. I tu smo cijenu platili i nije nam žao kad je to bilo zbog Tebe, pored toga što su nam drugu djecu klali, kuće rušili, roditelje ubijali, imovinu otimali i palili, ali mi nismo odustali od Tvoga puta, Božiji Poslaniče. Jer, Ti si nama najpreči!

Pa mi vrlo dobro znamo i to svojim primjerom pokazujemo koji je komentar i pravo značenje Tvog hadisa, kada kažeš da niko od nas neće biti vjernik dok mu Ti, Božiji Poslaniče, ne budeš draži i od djece njegove i od roditelja, pa je hazreti Omer pitao da li to znači i od nas samih, a Ti si onda rekao da to znači i od nas samih.

Da, mi to znamo najbolje, jer to nikako ne znači da se nekoga treba i može natjerati da voli Tebe, Božiji Poslaniče, da to bude nasilu i nazor, da je to tako – od toga i od te ljubavi ne bi bilo ništa! Nego to znači, a mi to znamo jako dobro, da će ljudi doći na takvu visinu vjere svoje, na takav stadij vjere će se izdići – da će Tebe, Božiji Poslaniče, toliko zavoliti, tolikom ljubavlju, da se nikakva druga ljubav s njom neće moći porediti. Eh, to znači upravo to, a ne da se nekoga tjera da Tebe voli, to je nemoguće.
A mi smo upravo tako, kao u tom hadisu, došli do te razine da nam je ljubav prema Tebi bila najsvetija i najpreča, pa onda sve ostalo.

U mom džematu, Božiji Poslaniče, kad zapada snijeg kao na ovogodišnji Tvoj rođendan, bude na dnevnom namazu dvadesetak muških džematlija i desetak žena. Od tih dvadesetak mojih džematlija budu najmanje trojica, četverica koji nose tvoje ime, a među ženama bude dvije, tri Emine ili Amine, iz poštovanja prema Tebi, Božiji Poslaniče i Tvojoj majci. A, opet, među tih dvadesetak, tridesetak džematlija bude i najmanje dva, tri Abdullaha ili Avde i to iz poštovanja prema Tebi i Tvom ocu. A gdje su tek Fatime i Alije?! Takav je naš bosanski saff!

I moje je ime Muhammed, dobio sam ga od svog oca i moje majke, moj je otac Abdullah, Avdo, moj je dedo Muhammed, otac od mog oca, a drugi mi je dedo, mamim babo, isto tako, Abdullah, Avdo; majka mi je Zehra, a njena je majka Fatima, opet, moja je sestra Fatima a bratić mi je Ali – čitava je moja porodica u znaku imena Tvoje porodice, Božiji Poslaniče. I mnogo je takvih porodica u Bosni, mnogo, doista. Zato mi Tebe volimo, Božiji Poslaniče. Sa salavatom Tebi, mi se rađamo, živimo i umiremo, i zato hoćemo da budemo s Tobom proživljeni na Sudnjem danu.

Nekad zamišljam, Božiji Poslaniče, kako Ti sjediš u Džennetu, na najčasnijem mjestu, a kod Tvojih nogu sjedi Tvoj Ummet, mnogog kavma i naroda tu ima. I mi Bošnjaci sjedimo tu, Božiji Poslaniče, pored Tvojih nogu. Inša’Allah.

A Bosna, to je mezar u brdu. Kad krene čovjek Bosnom, vidi na sve strane brda i planine i mezarove u brdima, bijele nišane i na njima zelene harfove.

U te „brdovite” mezarove spušteni su merhumi, naši preci, svi naši pobijeni i pomrli, svi šehidi, kao najveći emaneti naše ljubavi prema Tebi, Božiji Poslaniče.

Mi ćemo trpjeti sve, za salavat, selam i mir Tebi, Ja Resulallah.

Muhamed Velić