Posted by admin2

 

GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA NA 1. KONGRESU VJEROUČITELJA ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI(Sarajevo, 08. muharrem, 1433 / 03. decembar, 2011)Hvala Allahu, kojem pripada sve što je na nebesima i na Zemlji. On je Mudar i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta s neba silazi, a šta na nebo uzlazi. Allah je Milostiv i oprašta grijehe. Oni koji zapreću istinu govore: – Neće biti proživljenja nakon smrti! Reci im: – Hoće, tako mi Gospodara mog, koji zna i ono što je odsutno vašem oku.

Nema ništa što je izvan Allahovog znanja, ni trun jedan ni na nebesima ni na Zemlji, nema ništa ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i dar veliki, a da patnju osjete oni koji poriču Božije znakove.

Ima onih koji dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi do Allaha Dragog i Hvaljenog.

Neka je salavat i selam na Allahove vjerovjesnike: Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s., na njihove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Istinom u srcu i u djelu.

I neka je selam na bosanske sinove, šehide, koji su, na Allahovom putu, dali svoje živote.

Draga braćo i sestre,

Dragi muallimi i muallime,

Dragi roditelji,

Imamo razloga danas biti sretni i ponosni.

Sretni smo zato što smo slobodni da se danas u ovolikom broju skupimo na jednom mjestu radi jednoga cilja, a to je briga za našu djecu kojoj dugujemo roditeljsku ljubav i učiteljski odgoj i obrazovanje. Uprvo tako, nema obrazovanja bez odgoja, niti ima odgoja bez obrazovanja. To su dva krila kojima se hoda u životu. Zato muallim i muallima, vjeroučitelj i vjeroučiteljica, nisu puki prenosioci znanja, već su i mueddibi i mueddibe, odgajatelji i odgajateljice duše i karaktera. Osobu koja posjeduje znanje bez moralnih vrijednosti i duhovnog karaktera perzijski pjesnik Sanā’ī naziva lopovom koji je opasniji od običnog kradljivca, jer, kaže Sanā’ī: “Lopov sa lampom u ruci može ukrasti monogo više dragocjenih stvari”!

Ponosni smo na šehide i gazije, kojima dugujemo zahvalanost za ovu današnju slobodu, ali i obećanje da šehide nećemo zaboraviti a gazije nećemo ostaviti same dok ih ovih dana napadaju samo zato što su bili hrabri da se suprostave agresiji na našu djecu, našu vjeru i na našu zemlju. Zato smo danas ovdje da im kažemo: Nedamo vam našu djecu! Nedamo vam našu vjeru! Nedamo vam našu zemlju!

I nedamo vam našu uspomenu na Derviša ef. Spahića, Kasima ef. Mašića, Abdullaha ef. Ganića, Redžepa ef. Muminhodžića, Ešrefa ef. Kovačevića, Ibrahima ef. Hadžića, Munira ef. Spahića, Fadila ef. Hadžića, Omera ef. Imamovića, hafiza Abdullaha ef. Budimliju, Hidajeta ef. Elkaza, hafiza Hamzu ef. Grabusa, Fejzullaha ef. Hadžibajrića, Besima ef. Hamzabegovića, hafiza Mehmeda Nukića, Veliju ef. Šetkića, Sabira ef. Dizdarevića, Fadila ef. Hasanovića, Omera ef. Mulamehmedovića, Hasana ef. Hilića, Rešida ef. Omerbašića, Šerifa ef. Ćemana, Osmana ef. Trepče, Ibrahima ef. Joldića, Muju ef. Haušića, Hakiju ef. Alihodžića, Ferida ef. Čičkušića, Abdusameda ef. Omanovića i druge vrijedne muallime i muallime, poput Sarajke hadžince Umme-hanume, bule Fate Fočakove, bule Rabije Mušić-Erkočević, hafize Salihe Leto, bule Stovrečke i mnogih drugih koji su nosili i prenosili emenat vjere i morala u našem narodu tako da mi danas znamo ko smo i šta smo, ali isto tako da znamo gdje smo danas: Na 1. kongresu vjeroučitelja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Srbiji-Sandžaku i Hrvatskoj.

Siguran sam da nas svi oni vide i da su sretni i ponosni na nas, na našu uspomenu na njih i na našu odlučnost da ih slijedimo kao naše uzorite vjeroučitelje, pa im stoga proučimo Fatihu, kao naš selam i našu zahvalnost za sve što su uradili za nas!

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice,

Usporedbom dva uma iz dalje i dva iz nama bliže prošlosti može se, čini mi se, najbolje pokazati oštrina dileme između malog i brzog uspjeha i velikog i trajnog napora za moralnu obnovu pojedinca i zajednice. Riječ je o Ebu Hamidu el- Ghazzaliji (1058 – 1111) i Ibn Rušdu (1126-1198) iz dvanaestog, te o Džemaluddinu Afghaniji (1838-1897) i Muhamedu Abduhu ( 1849-1905) iz devetnaestog stoljeća.

Iako se na prvi pogled može reći da se radi o sukobu dva različita mišljenja, pa čak i dvije različite kulture i civilizacije – antičke grčke i autentične islamske – ja mislim, da se dijalog između Ghazzalije i Ibn Rušda treba razumijevati više kao njihov napor da razriješe dilemu između pritiska za instantnim odgovorom i potrebom za konstantnim naporom da se upotrebljive moralne vrijednosti islama održe u vremenu.

Koliko god da se trudio, Ghazzalija nas nije uvjerio u svoju nevinost od grčke filozofije, kao što se ni Ibn Rušd nije htio, a ni mogao, odreći svojeg islamskog porijekla. To što su na Istoku Ghazzaliju označili kao spasitelja islamske misli i kulture, a Ibni Rušda na Zapadu kao spasitelja zapadne misli i kulture nije nikakv dokaz sukoba između Istoka i Zapada, treba li reći Islama i Zapada,već je to bio jasan znak krize univerzalnog uma kod muslimana koji je umjesto razvijanja velikog počeo usvajati mali džihad u smislu osobnog preobražaja i traženja osobnog spasa na račun društvenog ili opće kulturnog napretka Ummeta.

Ghazzalija je očito tražio i našao osobni spas u sufizmu, ali je zato iza sebe ostavio veliku prazninu u kolektivnoj svijesti muslimana o bitnim pitanjima opće društvene, političke i kulturne orijentacije. Na drugoj strani, Ibn Rušd je prihvatio rizik mišljenja svog vlastitog uma i, na taj način, iza sebe ostavio poruku da je konstantna upotreba uma zahtjevan proces, tj., veliki džihad je kontinuitet pamćenja koji se ne može svesti na jednokratno izlijevanje ili naglo izražavanje osjećaja radosti ili srdžbe.

Na sličan način, nakon gotovo sedam stotina godina, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu su se suočili sa istom dilemom: instantnog odgovora i konstantnog napora za oporavak Ummeta. Prvi je vjerovao da je moguće skupiti svu energiju Ummeta i s njom naglo promijeniti položaj islamskog svijeta, dok je drugi smatrao da postojeću energiju treba raspodijeliti na duže vrijeme putem odgoja i obrazovanja i čekati željene rezultate. Lahko je prepoznati da je Afganija bio za revolucionarni pothvat tipa Bedra, tj., maloga ili trenutačnog uspjeha, dok je Abduhu mislio da je evolucijski put uspravljanja Ummeta, rekli bismo, konstantnog uspjeha bolje rješenje.

Bez umišljaja da kažem sve što bi se moglo reći i poreći o velikim umovima kao što su bili Ghazalija, Ibn Rušd, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu, moja namjera je bila da ukažem na činjenicu da su muslimani još uvijek između žarke želje da naglim izljevom energije pokažu odanost islamu i nužne potrebe da postojeću energiju rasporede na duži rok. To zapažanje moguće je potkrijepiti i trenutnim događanjima s muslimanima i oko muslimana u svijetu. Treba biti slijep pa ne primjetiti veliki naboj koji se pravi u ime islama i oko islama u svijetu. Pa i sami smo svjedoci tog islamskog naboja ovdje u Bosni i Hercegovini.

Baš zbog toga sada je potrebno da razumijemo Alejhisselamovu poruku o velikom ili konstantnom džuhdu, naporu, nakon malog ili trenutačnog džuhda, napora, koji je mal, upravo, zato što traje kratko i što je samo uvod u dugi i naporniji rad koji zahtjeva pravilan raspored energije da se osigura da se upotrebljive vrijednosti islama održe u vremenu i prostoru.

Dragi vjeroučitelji, učesnici 1. kongresa vjeroučitelja Islamske zajednice, dozvolite mi da kažem da sam neobično sretan što je organiziran ovaj Kongres. Ja u ovome vidim da smo se mi opredjelili za veliki napor, tj. na dugoročni napor u smislu otvaranja procesa raspodjele energije sa posebnim težištem na odgoj i obrazovanje naše mladeži, a to su oni koji će, ako Bog da, jednog dana preuzeti odgovornost za svoju i sudbinu svoga naroda i zemlje.

Oni kojima se povjeri emanet naše vjere, slobode, imetka i časti moraju biti odgovorni i ne uzimati sebi što im ne pripada, jer na kraju ćemo svi stradati zbog njihove slabosti i korupcije. Jer, kao što je neko primjetio vlast i moć su podložni korupciji, ali isto tako nemoć i beznadežnost neke dovodi da padnu u zamku mita i korupcije. Vlast i moć korumpira mali broj ljudi, dok nemoć i beznađe korumpira veliki broj ljudi. Zbog toga, moramo biti jaki i snažni da bismo bili slobodni i da bismo bili sigurni da ćemo ostati uspravni svi zajedno u jednom saffu za boljitak našeg naraoda i naše zemlje. Neka nam Allah pomogne na tom plemenitom putu! Amin!