Posted by admin1

Zašto ne podnosimo kritiku

Svojim kolima se kretao u nedozvoljenom smjeru i gledao kolonu vozila kako ide u njegovom pravcu prolazeći svojom trasom. Kada je putem bežičnog prijemnika uhvatio glas kojim neko od prolazećih vozača govori drugome: „Tamo idu neka kola i kreću se u suprotnom pravcu.“, počeo je okretati glavu desno-lijevo i gunđati: „Da su samo jedna kola, sva kola se kreću suprotnim smjerom.“

Kada sam ovu zgodu ispričao svojoj kćerci potkrijepio sam je slučajem jednog čovjeka koji je svoju ženu doveo doktoru i požalio mu se da mu žena ne čuje dobro. Doktor je od njega zatražio da se od nje malo udalji i pozove je, a da joj se onda primiče sve bliže i bliže, kako bi saznao koliko je slab njen sluh. Obraćao joj se pitajući je šta imaju za večeru a ona nije davala odgovor. Približio joj se i pitao drugi put, pa treći put… Na kraju je stao iznad njene glave i pitao šta imaju za večeru a ona mu je odgovorila: „Ja ti već peti put govorim: Pečenu kokoš. “ Nije mu ni na kraj pameti bilo da je problem u njegovim, a ne njenim, ušima.

Kada te nazove neko od tvojih prijatelja a na liniji se pojave smetnje on istog momenta pomisli da je kvar na tvom telefonu, ili da je problem na predajniku najbližem tebi.

Nema sumnje da ćemo biti sretni kada nekome iznesemo svoje probleme pa on počne da saosjeća s nama i da za njih okrivljuje druge. Smatramo poražavajućim i sam pokušaj da iz tog problema mirno izvučemo pouku – jer možda i mi snosimo dio odgovornosti, te da rješenje trebamo potražiti prije svih drugih u nama samima. Čak i kad nam se iz Kur ana citira: Reci: “To je od vas samih!” (Alu Imran, 165.)[2] mi požurimo s tumačenjem kako te Božije riječi znače da nas sve skupa veže prijateljstvo po pripadnosti islamu ili domovini, ali da to ne znači i da dijelimo posljedice naših zajedničkih djela i odgovornost za njih.

Mnogi od nas se oduševe kada neko, na nekom skupu, verbalno ili pišući, napada naše protivnike, grdi ih i vrijeđa, otkriva njihove mahane i ružne postupke. On, praktično, ima pravo, a neprijateljstvo samo po sebi razotkriva takve korake, lukavstva i mahane. Međutim, kada neko digne svoj glas kritikujući našu ružnu praksu, ili analizirajući naše ličnosti, ili osuđujući neke naše ružne navike, koje istinski jesu za osudu, i još su postale osnovni pravac našeg razmišljanja i lične prakse, naših porodičnih odnosa i našeg društvenog sistema, mi tada bijesno okrenemo lice, preblijedimo i prijeteći stisnemo zube.

U najboljem slučaju učinimo nekoliko jednostavnih poteza: progutamo gorki gutljaj, pokažemo „disciplinovan duh“ i izjavimo da širokogrudno prihvatamo kritiku, te da je onaj ko nam je tu kritiku uputio „za nas bolji“ od onoga ko nas je pohvalio… Nakon toga ćemo se povući, revnosno se baciti na temu skupa, a u sebi s prezirom osjećati da je ta kritika prevršila svaku mjeru i da nas je prisilila da sami sebe „bičujemo“. Fraza „samobičevanje“ jeste ispravna, ali je mi često koristimo na nemjestu. Koristimo je s prizvukom potcijenjivanja onoga ko naše bolne tačke dira i stavlja nas licem u lice pred naše greške i mahane.

Onaj ko kritikuje naše protivnike govori o zajedničkom problemu koji je sve okupio na jedno mjesto. Svi mu plješću i hvale ga jer on govori o potrebi za sigurnim životom, u kojem nema straha, nema bojazni, nema nesigurnosti. Međutim, kada predstavlja naše neuspjehe da to postignemo često pretjera u svojoj revnosti da ih prikaže kao rezultat djelovanja protivnika, isto kao da mi u tome nemamo ama baš nikakvog udjela.

Što se tiče onoga koji otkriva naše slabosti ili to pokušava, ma koliko nam to ne odgovaralo, on stavlja ruku na bolno mjesto svih. Strelice protivnika nam ne bi štetile da mi sami nismo dali svoj vlastiti doprinos problemima. Uzvišeni Allah kaže: Ako kakvo dobro dočekate, to ih ozlojedi, a zadesi li vas kakva nevolja, obraduju joj se. I ako budete ustrajni i ono što vam se zabranjuje izbjegavali, njihovo lukavstvo vam neće nimalo nauditi. Allah, zaista, dobro zna ono što oni rade. (Alu Imran, 120.)

Ova naša stvarnost koju živimo, kao pojedinci, porodica, zajednica, društvo ili država, je nešto što možemo slobodno opisati pojmom „zaostalost“. Zašto onda to stanje njegujemo, uporno ga održavamo i od promjena branimo, a onoga ko hoće da nas od toga izbavi smatramo provokatorom i napadačem.

Šta nas to ponekad navodi da izreknemo kritiku poput ove, da napadnemo svoje bolesti i slabosti, snažno i hrabro, a onda da se okrenemo kao da mi nismo dio te kritikovane stvarnosti? Je li moja kritika znači da sam ja spašen i odvojen od tih rasprostranjenih grešaka? Na meni je, kada kritikujem da osjetim da je kritika usmjerena na mane lično isto onoliko koliko je usmjerena prema drugima. Kritika će biti besmislena ako ima za svrhu da ja kritikujem kako bih učvrstio svoje isticanje nad drugima i svoju pošteđenost od „po druge“ opasnih stvari.

Kritika nije zadovoljenje potrebe za napadanjem ili zluradost, niti je obračun. Ona je put ka razumijevanju problema, te popravljanju i uređivanju stanja. Kada budemo iskreni u njoj shvatit ćemo da je istina u tome da je nužno započeti sa samim sobom, sebe ne izuzimati, ne uzdizati se iznad vlastite realnosti kao da smo neko ko s vana upravlja njom, a: To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. (Fussilet, 35.)

Selman el- Avde[1]

Preveo: Sead Seljubac

______________________________

[1] Alim, mislilac i da ija iz Kraljevine Saudijske Arabije.

[2] Ajet, čiji je dio naveden, u cijelosti glasi: Zar – kad vas je snašla nevolja (na Uhudu) koju ste vi njima dvostruko nanijeli (na Bedru), možete reći: “Otkud sad ovo?!” Reci: “To je od vas samih!” Allah, zaista, sve može. (Alu Imran, 165.), a odnosi se na poraz kao posljedicu greške koju su napravili strijelci na Uhudu, napustivši svoj borbeni položaj prije vremena i bez dozvole. (o.p.)

(Preporod.com)