Protiv nasilja je musliman

Protiv nasilja je musliman

Poslanik nas je obavezao da protiv nasilja uvijek budemo. U emanet nam je ostavio da i nasilnika i onoga kome se nasilje čini pomognemo. „Nasilnika ćete pomoći“: govorio je Poslanik: „tako što ćete ga od nasilja odvratiti, a onoga nad kim se nasilje čini ćete pomoći tako što ćete ga od nasilnika zaštititi“.

Nasilje se u raznim oblicima među ljudima očituje. Nasilje je kad čovjek grijeh čini, pa je zadaća svih da na dobro upućujemo i od grijeha odvraćamo. Zadaća nam je upozoriti čovjeka kad griješi, a ako smo u stanju bolje je grijeh njegov i rukom spriječiti. Obavezni smo istinu vjere širiti i pravi put ljudima pokazivati i objašnjavati ga. Na pogubnost višeboštva i bezboštva ukazivati jer je to velik i težak oblik nasilja nad samim sobom. Allah dž.š., kaže: „Širk je nasilje golemo“./Lukman,13/.

Obavezni smo odvraćati ljude od svega što ih u propast gura, ukazivati na pogubnost alkohola, droge, prostitucije jer sve je to nasilje koje ne uništava samo pojedinca, već društvu cijelom štetu nanosi.

Pravda je ideal kojem Islam teži. Protiv nepravde se boriti zadaća je svakog muslimana jer nepravda društvo nasilničkim čini. U takvom društvu nije zaštićen slabi, on nasilje trpi pa je borba za pravdu prvorazredan džihad. Poslanik to od nas traži, traži od nas da spriječimo nasilje i zaštitimo mazluma, jer uspostava društva pravednog cilj je naše vjere.

Nasilje se ne čini samo prema ljudima. Nasilan se može biti i prema drugim stvorenjima Božijim pa je obaveza svih nas da prema svim bićima odnosimo se humano i s dužnom pažnjom. Iz izvora vjere učimo da nam je sve na nebesima i zemlji podvrgnuto i na korištenje dato ali se time treba koristiti tako da ni prema kome i ni prema čemu ne budemo nasilni. Poslanik kaže: „Kad koljete na lijep način to činite a kad ubijate i to na lijep način činite“. Ove riječi poslanikove čovjeku poručuju da ne smije biti nasilan prema životinji ni divljoj ni domaćoj, da ne smije biti nasilan ni kad kolje ni kad po opskrbu u lov ide.

Nasilju smo obavezni stati na put i kad se u obliku ugrožavanja naše okoline pojavi. Kad se zbog pohlepe i gramzivosti nekontrolisano siječe šuma, kad se zagađuju vode i izvori, kad se neodržavaju vodostaji. Neodgovorni ljudi koji upravljaju javnim dobrima su suodgovorni za pretrpljenu štetu od silnih voda koje se izliše jer niko od njih novac kojeg im mi građani za uređenje rijeka i obala dajemo ne troši u tu svrhu. Da je u granicama ljudskog poduzeto što je moguće, nesreće i zla bi bilo manje.

Najgori oblik nasilja je kad čovjek ugrožava život drugog čovjeka, kad jedna grupa ili narod napada i želi uništiti drugu grupu ili narod. Allah dž.š., kaže da je to tako težak zločin i nasilje veliko jer kad ubiješ jednog čovjeka kao da si sve ljude poubijao. Mi smo u nedavnoj prošlosti kao narod bili izloženi nasilju, zulumu i zločinima velikim. Suočili smo se sa opasnošću nestanka i osjetili kako je to kad moćni svijet patnju nedužnih nijemo posmatra.

Vidjeli smo kako taj svijet dopušta Srebrenicu, Tomašicu, Jakarinu kosu, Crvenu zemlju, dopušta da dio naše domovine nazivamo, Dolinom grobnica. Posljedice tog nasilja i danas živimo, trpimo jer nam domovinu tako unerediše da gotovo, pa ne može funkcionisati. Oni koji su to nasilje trebali spriječiti, ne učiniše to, i danas ništa ne čine da nas tog zla oslobode i omoguće nam da u svojoj kući rahat živmo i mrijemo.

Više od šezdeset godina palestinski narod trpi nasilje. Svijet, čitav svijet na to nasilje uglavnom šuti, okreće glavu i ponaša se kao da se ništa ne događa. I više od toga, mazluma se, taj obespravljeni i iz domovine prognani narod optužuje za nasilje kad se pokušava boriti. Danas, čitav svijet čuje plač djece iz Gaze, čuje krik obespravljenog čovjeka kojem su svezane ruke i onemogućen je da se brani, a kad se s ono malo sredstava brani proglašava ga se krivim, agresorom se proglašava. Podsjetimo se, Poslanik je ummetu u obavezu stavio da se nasilju svake vrste suprostavi. Obavezao nas je da nasilnika pomognemo tako što ćemo ga onemogućiti da nasilje čini i obavezao nas da obespravljenog pomognemo tako što ćemo ga od nasilnika zaštititi.

Svjedoci smo danas da ipak ponegdje savjest ljudska progovori, protiv zločina ustane. Čuje se i glas protiv zločina u Gazi. Ti glasovi dolaze sa ulica Wašingtona, Brisela, Pariza, Berlina… Postoje ljudi, istina malo ih je koji ukazuju na zlo i traže da se ono zaustavi. Čudno je, zaprepašćujuće je, porazno je da sa ulica Kaira, Amana, Tunisa, Kazablanke, Rijada, Medine i Mekke, Kuala Lumpura, Džakarte…, ne čujemo jednu riječ koja bi nas kao sljedbenike Poslanikove učinila prepoznatljivim, učinila borcima protiv nasilja. Ta tišina ummeta islamskog dok se zlo čini je porazna, sramotna je. Šta će reći Kuvajtski, Jordanski, Egipatski, Emiratski, Bahreinski, Marokanski musliman kad se suoči s pitanjem, jesi li bio uz brata svog u nevolji, a kao musliman trebao si? Reći će, promijenio sam program na televizoru, da zlo ne gledam, da ne gledam patnju djece, žena, civila, moje braće i sestara. Taj odgovor neće biti zaštita pred Gospodarom svjetova, i neće biti štit pred Džehennemom rasplamsanim.

Još je veće zlo što se zlo i nasilje u ime Islama čini. Čine ga ljudi koji vjeru zloupotrebljavaju i pod plaštom islama, a za čiji interes i čije ciljeve, samo Allah zna, progone, ubijaju, pravo ljudima na dostojan život i sigurnost oduzimaju. Svjedoci smo već dugo, a ovih dana to kulminira, kulminira nasilje koje čini neko ko sebe islamskom državom zove. Kakva je to država islamska u kojoj nema mjesta za drugog, za drugačijeg, za drugo ubjeđenje za drugačiji pogled na svijet, za drugu vjeru? Islamska je ona država u kojoj svako ima mogućnost i pravo da vjeruje i slijedi put i pravac koji želi. Da je Allah htio svi bi ljudi na zemlji jedne vjere bili. Poslanik je u državi, kojoj je na čelu bio načinio mjesta svima, i Kršćanima i Jevrejima, a i sljedbenici Poslanikovi su isto činili. Omer r.a. je ušao u Jerusalim i nikog nije ugrozio, nikome pravo da vjeruje šta želi oduzeo nije. Nije želio obaviti namaz u crkvi iako je dozvolu crkvenih velikodostojnika imao jer bi ljudi mogli pomisliti da tako trebaju i oni činiti.

U ime kojeg se islama mogu ubijati ljudi koji drugačije vjeruju ili koji ne vjeruju, kad je u temelju naše vjere pravilo „Nema prisile u vjeru“. To što se danas čini u Iraku, Siriji i drugdje, to se ne čini u ime Islama, već za interes neprijatelja Islama i humanosti, za interes malog broja ljudi koji su ogrezli u pohlepi i borbi za moć.

Musliman je obavezan zaštititi životinju, biljku, čovjeka naravno. Obavezan je svugdje i uvijek ustati protiv nasilja. Obavezan je pomoći griješnika i nasilnika tako što će ga od nasilja udaljiti. Ugroženom je dužan pomoći da ugrožen ne bude. To je moguće, samo ako budemo muslimani stvarno a ne samo po izgledu i ne budu nas drugi kao muslimane prepoznavali samo po simbolima njegovim.

Uzvišeni Bože, pomozi nas u borbi protiv svakog oblika nasilja i učini nas istinskim sljedbenicima Poslanikovim. Amin!
Izet ef. Čamdžić