Posted by admin1

Zašto trošimo energiju na sporedne stvari?

Nalazimo se u jednom čudnom vaktu, sa očito poremećenim sistemom vrijednosti, u kojem potpuno nebitni sedržaji i potpuno nebitni ljudi dobijaju medijski i svaki drugi prostor, kako bi nas zatupljivali svojim nebulozama i vanserijskim kosmičkim otkrićima.

Nije samo u pitanju jedna životna sfera i oblast, već ova bolest zahvata veći broj njih, šireći se neosjetno poput čudnovatog, blagog povjetarca.

Kako u oblasti politike, zdravstva, privrede, umjetnosti i školstva, nebuloznih anomalija i nelogičnosti imamo i u sferi transcedentnog, odnosno religijskog neprofiltriranog ozračja.

U ovom sadržaju zadržaćemo se na sferi ovog posljednjeg, religijskog, sa isključivim osvrtom na onaj islamski, odnosno muslimanski (savremeni) vidokrug djelovanja i aktivnosti.

U trenucima dok pišem ovaj tekst na facebooku se, kao i uvijek, vode različite rasprave na različite teme. Jedna od njih jeste i rasprava ispod video zapisa Zašto ne obilježavam mevlud? Koliko vidjeh predavač je jedan od naših uglednih alima selefijske provenijencije, koji nosi titulu doktora nauka.

Nebitno je o kojoj temi je riječ i koji predavač je posrijedi, već je suština ko se, kako i zašto javlja ispod određenih video zapisa, tekstova ili klasičnih postova (objava).

Naprosto je nemoguće da se na nekom poznatijem portalu ili you tube kanalu objavi nešto što nama ne paše , a da se mi ne uključimo u kilometarske rasprave koje aktere istih psihički iscrpe do besvijesti, tako da negdje u pola rasprave naprosto planu i počnu prijetiti jedni drugima, potpuno identično običnim džahilima različitih profila.

U tim raspravama gubi se onaj lijepi islamski edeb i prelazi se u sferu onog šejtanskog ja sam najpametniji i ja sve najbolje znam . To ne bilo ništa sporno da to ludilo i ta groznica ne traju već dugo (godinama). Svaki puta se iznova otvaraju razna pitanja i iz rukava se vade razne mes ele.

Ekstremizam u raspravi je haman dosegao svoj vrhunac, pretpostavljam do te mjere, da se možda čak jadni i prokleti šejtani, koji su uglavnom uzročnici svog tog urnebesa, komiraju od smijeha, čudeći se i sami kako njihove žrtve tako lahko i jednostavno nasjedaju na njihove zamke obojene svekolikom brigom za islam i islamske propise .

Šejtan je uspio, do juče mirne, normalne i miroljubive muslimane, okrenuti jedne protiv drugih, tako da im je krucijalne, bitne i najznačajnije vrednote i temelje islama prikazao beznačajnim, a one drugostepene ili pak trećestepene (sporedne), učinio i prikazao veoma bitnim i neprikosnoveno potrebnim i svetim.

Muslimani su zapostavili najbitniju stvar vjere – namaz, a prihvatili se podvajanja u tarikate, mezhebe, menhedže, te razne novokomponovane sektaške frakcije, sve sa ciljem da dođu do onog, hadisom spomenutog broja, od sedamdeset i tri.

I za čudo Božije uspješno im ide. Nema šta! Umjesto da se bave naukom i izučavanjem korisnih prirodnih, društvenih i jezičkih disciplina i znanosti, oni su se, haman svi naprasno, počeli baviti tumačenjem vjere i vjerskih propisa, ne prezajući ni od čega. Ulemu i učene su ostavili po strani, pa sad sami ili uz pomoć svojih samoproglašenih alima i šejhova, svojim simpatizerima tumače i pojašnjavaju vjeru.

Ama ni to ne bi bilo toliko strašno da to oni hoće činiti unutar nekog svog kruga, mahale ili džemata , već oni svom silom, putem raznih foruma, facebooka, twittera i slično, svoje mes ele i neupitno svoje saznanje i spoznaju , pokušavaju nametnuti drugima.

Tu već gaze preko mrtvih . Ako neki alim na nekom video zapisu iznese određeno relevantno i već stoljećima rješeno akaidsko ili fikhsko rješenje, nađu se određeni pojedinci, koji mu bez stida i griže savjesti u komentarima oponiraju.

Imamo jako puno živih primjera za to. U nastavku navešću samo neke.

Počećemo od spomenutog video zapisa. Nisam ga čak ni otvorio, jer su sami komentari sami kazali sve. Općepoznata stvar je, za sve one koji imaju imalo znanja o islamu i samoj povijesti naših pravnih škola, da o mevludu postoje dva suprotna stajališta. Jedni alimi smatraju da nema nikakve potrebe za nekim posebnim vidom obilježavanja Poslanikovog rođendana, dok drugi tvrde da ima.

Kroz stoljeća je bilo tako: jedni su obilježavali mevlude na razne dozvoljene ili nedozvoljene načine , dočim to drugi muslimani nisu činili.

Pošto se mevlud ni na koji način ne spominje u Kur anu ili hadisu, potpuno je jasno da se radi o sporednoj, a ne glavnoj stvari i pojavi, oko koje nije, niti će kad biti postignut konsenzus isl. učenjaka. Međutim, već godinama jedni prkose drugima i bespotrebno se zamarajući stvaraju velike glavobolje sami sebi, ali bogme i svojim neistomišljenicima.

Slično je i sa vanjskim izgledom. Dok se kod nas duge brade isključivo pripisuju muslimanima selefijske provenijencije, svjedoci smo, što bez problema možemo vidjeti i na internetu (you tube) , da su u Čečeniji, Siriji, Egiptu i ko zna još gdje, velike duge brade sa karakterističnom nošnjom itekako upražnjavali i pripadnici raznih sufijskih tarikata.

Na internetu ćete naći snimke, stare svega pet-šest godina, kako određene skupine muslimana tesavufske (sufijske) provenijencije (sa dugim bradama), u najelitnijim džamijama u Damasku, Egiptu i Čečeniji, izvode njima svojstvene rituale plesa uzvikujući različite nerazumljive pokliče i ljubeći svete ruke svojih šejhova.

Poznat nam je i onaj video zapis kako u Africi kupaju svog nagog (golog) šejha i muškarci i žene, bez ikakvog stida. Nije nam nepoznat ni video zapis naslovljen kao Ringe ringe raja . Traje devet minuta. Živim u uvjerenju da se ritual plesa izvodio u nekoj od balkanskih džamija shodno izgledu dijela prisutnih posmatrača.

I neki džaferijski učenjaci iz Irana imaju duge brade. Također dio pakistanskih i indijskih muslimana hanefijskog mezheba imaju duge brade. Međutim, evropski muslimani shodno tradiciji koja vlada na evropskim prostorima i nisu bili neki zagovornici tog vida vanjskog prepoznavanja. Da je nošenje brade bezuslovni farz onda bi svi muslimani bili jedinstveni u tome i svi bi odreda isto izgledali. Prema tome, i to je detalj koji spada u sporedno, a za neke je to haman pa glavna imanska preokupacija.

Energiju trošimo i razasipamo na sporedne stvari, umjesto da se bavimo naukom i da svoje životne svakodnevne preuzete obaveze izvršavamo što časnije i što čestitije.

Mnogi se polomiše braneći turbeta, izmišljene fadilete njihovih raznih salavata i dova, te samo njima svojstvena svetišta . Kerametima njihovih glavnih junaka sve se manje pridaje važnost. Polahko ali sigurno bajke idu u zapećak, ali su još uvijek prisutni oni koji svim silama pokušavaju da odbrane njihove nakalemljene novitete.

Balkanske muslimane su preopteretili raznim sujevjerjima i izmišljinim ibadetima baš kao što su oni drugi (na Istoku) svoju braću i sestre po vjeri preopteretili bradom, zarom, neslušanjem muzike, pričom o raznim tagutima, te treći svetošću Kerbele i bezgriješnih ehlul-bejtskih imama .

U toj ekspanziji nebitnih ibadeta zapadnim kolonijalistima nije bilo teško pokoriti mnoge muslimanske zemlje. Dok su se muslimani po džamijama i tekijama bavili tezama koji je šejh i ajatullah bezgriješniji , je li sevapnije zikriti stojeći, sjedeći ili plešući, te je li baš svaki muzički instrument haram, dotle su zapadnjaci pokorili njihove zemlje i nametnuli im svoje zakone. Tako je to bilo u 19-om i 20-om stoljeću, a tako je to i danas.

U našoj lijepoj Bosni, ali bogme i šire, sve dok postoje muslimani koji uopće ne znaju ni klanjati, sve dok preko 50 % muslimana olahko zapostavlja najbitniji stub vjere (namaz), mislim da je nama u najmanju ruku mekruh (pokuđeno) baviti se bilo kakvim senzacijskim rasprava o tarikatima, mezhebima i slično.

Namaz je puno preči i od sedmina i od četeresnica, i od vrtećih zikrova i spektakularnih priča o evlijanskim nebeskim uzdignućima , kao što je puno preči i od spektakularnih fetvi i otkrića pojedinaca kako smo mi u Bosni, tobože, novotarski muslimani.

Sve dok na dnevnim vaktovima imamo, uz efendiju samo po par deda i nana, a na koncertima ilahija i kasida, te na drugim dunjalučkim skupovima bude puno više prisutnih, i dok nam bar još makar 10 % naših najmilijih ne bude znalo učiti u mushafu , mislim da mi nemamo pravo ni na kakve rasprave niti na bilo kakva umovanja i pametovanja.

Prvo namaz i Kur an, uz nezaobilazno lijep islamski ahlak, pa tek onda neke drugorazredne, sporedne priče o bilo čemu drugom. Dok tako ne postupimo nema nam selameta.

Čovjek se na Sudnjem danu neće pomaknuti s mjesta dok ne bude pitan za svoj namaz. Ukoliko mu namaz bude dobar, nadati se je da će mu biti dobra i ostala djela. Svi mi hadis ovakve sadržine dobro znamo, ali opet smo spremni da pustimo svoje jezike i da osuđujemo druge muslimane praktičare koji drugačije misle i djeluju od nas. Njih vrijeđamo i s njima se raspravljamo oko nekih svojih fetvi , a braću i sestre, svoje najvoljenije koji se nalaze oko nas a ne klanjaju redovito niti se druže sa Kur anom, ostavljamo dunjalučkim čarima na milost i nemilost.

Zapamtimo hadis: Da Allah tvojim sebebom (uzrokom, zaslugom) uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego cijela dolina blaga i svo bogatstvo koje se nalazi u njoj.

Prema tome, djelujmo u tom pravcu. Na prvom mjestu budimo upućivači sa lijepim odgojem i ponašanjem, šireći svoj da vet prvo postupcima, a tek onda govorom i vazovima.

Nek nam glavna preokupacija u svakodnevnim aktivnostima bude želja da svoje voljene usmjerimo ka djelima koja ih vode u Džennet, a da potom, nakon što njih podučimo namazu, Kur anu i lijepom islamskom odgoju, svoju pažnju i vrijeme posvetimo i drugim ljudima koji žive i egzistiraju oko nas.

Radimo to s ljubavlju. Širimo selam, jer je selam pozdrav kojim se ojačava ljubav među ljudima. Ostavimo se priče o dugim bradama, muzici, tekijama i kojekakvim uvedenim zajedničkim zikrovima i kilometarskim dovama. Manimo se priče o svetosti Kerbele i nekih ljudi koji su već preselili na bolji svijet. Manimo se prevelike i islamom nepropisane brige za umrlima, jer oni su dobili ono što im shodno zasluzi pripada.

Posvetimo se živim ljudima. Njima posvetimo potrebnu pažnju i njih podučavajmo Istini i njenim osnovama, jer kako vidjesmo iz hadisa: Allah nas neće pitati za mezhebe i šejhove, niti će nas preslušavati koji mevludski spjev ili salavat znamo napamet, već će nas pitati za stub vjere –NAMAZ.

Podučimo sebe i druge ispravnim islamskim i imanskim osnovama, naučimo se lijepom islamskom odgoju i ponašanju i onda, uz Allahovu pomoć, ne tugujmo i ne brinimo. U protivnom … Allah najbolje zna!

Gospodaru moj, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla. Uputi nas na Put Istine i daj da se međusobno poštujemo, uvažavamo i bezuvjetno volimo. Neka nam prioritetne osnove islama, koje nas spajaju i Tebi približavaju, budu bitna preokupacija, kako bi se što manje bavili onim sporednim koje nas eventualno razdvajaju.

Allahu moj, molimo Te za Džennet, a utječemo Ti se od Tvoje kazne!

Za Akos.bA piše: Admir Iković