Posted by admin1

Isaove, a.s. davetske metode

Piše dr. Šefik Kurdić
Njegov specifični dolazak na ovaj svijet i ništa manje specifičan odlazak s ovoga svijeta dva su fenomena koji su u narodu rezultirali čudnim zaključcima, a njegov ponovni povratak na Zemlju zbunjuje mnoge ljude.

Isa, a.s, se svojom da’vetskom angažiranošću ubraja među najveće Allahove, dž.š., poslanike. Međutim, njegovo specifično rađanje i dolazak na ovaj svijet, kao i njegovo neuobičajeno napuštanje ovoga svijeta, zbunili su mnoge ljude, tako da su ta dva fenomena, nažalost, mnoge odvela u nevjerovanje i odstupanje od linije Pravoga puta.

Isaovo, a.s, rođenje

Njegovo začeće je fenomen koji je mnoge odveo u krilo nevjerstva, jer nisu mogli pojmiti taj čin začeća i rađanja djeteta bez oca.
Njegova majka Merjem, kćerka Imranova, takođe je, osoba koju je Allah Uzvišeni pripremao za taj čin čudnog rađanja djeteta i time pokazao ljudima svu Svoju svemoć i supremaciju. On je učinio da se Zekerijja, a.s, o njoj brine, ali je Allahova, dž.š., briga o njoj bila i jako vidljiva i uočljiva, što je jasno nagovještavalo da se ona sprema za neku posebnu misiju i ulogu. Allah Uzvišeni o tome kaže:
«I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo i da se o njoj brine Zekerijja. Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, Merjema?’ – on bi je upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga On hoće opskrbljuje bez muke’».

Allah Plemeniti odredio je Zekerijjaa, a.s, da se brine o njoj, zato što je on bio muž njene sestre, tako da su Jahja i Isa, a.s, bili tetići. To što je Zekerijja, a.s, nalazio hranu kod nje, kako se navodi u ajetu, iako joj niko izuzev njega nije ulazio, jasno upućuje na činjenicu da se radi o kerametu, za koji Mudžahid, Ikrime, Se’id b. Džubejr i dr. učenjaci kažu: «To znači da bi kod nje našao zimi voća koje isključivo rađa u ljetnoj sezoni a ljeti voća koje isključivo prispijeva u zimskom periodu!»

Koliko se Allah Plemeniti brine o Merjemi i njenom sinu Isau, a.s, najbolje ilustrira autentični hadis koji Ebu Hurejre, r.a, prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s: «Svako dijete koje se rodi šejtan dohvati, pa onako glasno zaplače. Jedino to nije bio slučaj s Merjemom i njenim sinom!» Nakon ovog hadisa, Ebu Hurejre, r.a, je citirao kur’anski ajet, u kome se Merjemina majka obraća Allahu, nakon njezina rađanja: «I ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana».

Čak se meleki obraćaju Merjemi i nagovještavaju njenu posebnu poziciju: «O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio».

Nakon toga, meleki nagovještavaju to čudno rođenje i dostavljaju Merjemi radosnu vijest: «A kada meleki rekoše: «O Merjema, Allah ti javlja radosnu vijest, od Njega Riječ: ime će mu biti Mesih, sin Merjemin, biće viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih; on će govoriti ljudima još u kolijevci, i kao odrastao i biće čestit».
Ove kur’anske riječi: «od Njega Riječ», Ibn Kesir tumači rađanjem sina do čijeg postojanja je došlo riječju Allahovom time što On kaže: «Budi!» i to biva.

Razumljivo je da Merjema, r.a, izražava čuđenje i u nedoumici pita svoga Gospodara: «Gospodaru moj, kako ću imati dijete kad me nijedan muškarac nije dodirnuo?» – «Eto tako», – reče – «Allah stvara što on hoće. Kada nešto odluči, On samo zato rekne: «Budi!» – i ono bude».

Slučaj Isaovog, a.s, začeća i rođenja učinio je da su ga kršćani počeli smatrati Allahovim sinom, iako je Adem, a.s, stvoren i bez oca i bez majke, pa nije ni od jedne skupine vjernika nazvan Allahovim djetetom. Allah Uzvišeni to, eksplicite, navodi upravo u kontekstu Isaovog, a.s., rođenja, kada kaže: «Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: ‘Budi!’ – i on bi».

Stvaranje Adema, a.s, bez oca i majke, nije samo spomenuto u Kur’anu. O tome se jasno govori i u drugim svetim knjigama. Zašto, onda, kršćani ne tvrde da je i Adem, a.s, budući da je stvoren bez oca i majke: bog ili božiji sin?! Zašto Havvu, r.a, ili kako je oni nazivaju Evu, za koju smatraju da je, takođe, rođena bez oca – ne smatraju bogom ili božijom kćerkom?! Zašto za Melkisedeka, kralja svećenika, za koga kršćanske knjige tvrde da je rođen i bez oca i bez majke, ne tvrde da je bog ili božiji sin?! Zašto to baš čine isključivo sa Isaom, a.s.?!

Istina koju treba da znaju kršćani u vezi sa Mesijom je, kako tvrdi dr. Mustafa Šahin, da je njegovo rođenje bez oca došlo da se Jevreji uvjere u postojanje duše, jer oni nisu vjerovali u postojanje duše i priznavali su samo materiju i materijalni svijet. Zato je Mesija došao na takav način na ovaj svijet, da bi im se zorno dokazalo da je moguće rođenje i bez oca i bez uobičajenog intimnog odnosa između muškarca i žene, ne bi li se vratili na Pravi put.

Takvo rađanje Isaa, a.s, nagnalo je mnoge ljude da uzvjeruju da je u tome znak božanske prirode u njemu, po kojoj se razlikuje od ostalih ljudi, uprkos tome što je imao ljudski oblik. Međutim, između nijekanja da je Mesija rođen na ovaj način, s jedne strane, i vjerovanja da je on bog, s druge strane, leži istina koja je čista kao suza. Tu istinu je Allah Uzvišeni savršeno jasno i krajnje jednostavno obznanio, da je, uistinu, svaki ljudski um pojmiti može:
«Allahovo carstvo je na nebesima i na Zemlji. On stvara što On hoće!»
«Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: ‘Budi!’ – i ono bude».
Nažalost, nemogućnost spoznaje da je Allah Uzvišeni moćan stvoriti čovjeka bez oca, nagnala je kršćane da uzvjeruju da Allah ima dijete. Od tog momenta oni vjeruju u trojstvo, pa je Allah Uzvišeni prvih osamdeset i tri ajeta poglavlja Alu ‘Imran objavio, zbog toga, kao odgovor kršćanima na njihovu zabludu.

Kur’ansko pobijanje kršćanskih predodžbi

Takav način vjerovanja i takve izvitoperene predodžbe Allah Uzvišeni proglašava nezamislivim: «Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Milostivom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Milostivi ima dijete!»
Štaviše, takvu predstavu o Bogu – predstavljenu kroz trojstvo – Allah Uzvišeni kategorički osuđuje i proglašava apsolutnim nevjerstvom. Naime, kršćani tvrde da trojstvo znači tri imena za jednog Gospodara, jednog Boga i jednog Tvorca.
Priroda Boga se sastoji, po njima, od trojice podjednakih božanstava: boga Oca, boga Sina i boga Svetog Duha. Ocu pripada stvorenje posredstvom Sina, Sinu iskupljivanje a Svetom duhu čišćenje!

Allah Uzvišeni, eksplicite, potcrtava: «Nevjernici su oni koji govore: «Allah je jedan od trojice!» A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane».
Isa, a.s, nije ni jedan od trojice, niti je on bog. Allah Uzvišeni i na to upozorava: «Nevjernici su oni koji govore: «Bog je – Mesih, sin Merjemin!».

Allah, Gospodar svemira i svih nas, smješta Isaa, a.s, i njegovu majku u ravan koja im, uistinu, i pripada. On, Uzvišeni, definira: «Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici -, a majka njegova je uvijek istinu govorila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću».

Pogledajmo kako Allah Sveznajući tako jednostavno, za svaku osobu razumljivo, bez obzira na nivo intelektualne mogućnosti, ovim riječima baca u prašinu kompletno kršćansko učenje i zabludjelu predodžbu o Isau, a.s., kao Božijem sinu i o Merjemi kao božijoj majci. Ove riječi: «i oboje su hranu jeli», eksplicite negiraju bilo kakvu vrstu božanstva u slučaju Isaa, a.s., i njegove majke. Naime, jasan je znak da je onaj kome su potrebni hrana i piće daleko od božanskog bića! Čim konzumira hranu, logički je da je mora negdje, putem fiziološke potrebe, izbaciti. Nije potrebno biti puno inteligentan i shvatiti da Bog niti jede, niti pije, niti obavlja fiziološke potrebe!!! Dovoljan je samo ovaj dio kur’anskog ajeta da kompletno kršćansko učenje, njihova predodžba božanstva i filozofija življenja padnu u vodu. Spomenuti primjer jasno govori o nadmoći Allahovog, dž.š., originalnog govora, supremaciji islama nad ostalim falsificiranim knjigama i dominaciji islamskog nad ostalim učenjima. Ovo je i kristalno jasna poruka čak i nedoučenim muslimanskim intelektualcima, često sa visokim naučnim zvanjima, koji prikupe «hrabrosti» i silne «mudrosti» pa javno tvrde kako ni jedna religija nema monopol nad Istinom i kako su sve religije iste! Na temelju već izloženog, čak će i osoba s najoskudnijim znanjem poreći takve konstatacije!

Isaova, a.s., da’vetska angažiranost

Isa, a.s, je, kako je i bio zadatak svih Allahovih poslanika, a on je bio jedan od najvećih i najodabranijih među njima, pozivao u Allahov monoteizam koji ni jednog momenta nije ostavljao prostora za bilo kakvu sumnju ili iskrivljenu predodžbu. Nikakve razlike nema u njegovom i pozivanju bilo kojeg poslanika i vjerovjesnika prije ni nakon njega. On sasvim jasno govori: «O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru!», a onda prijeti onima koji će, eventualno, falsificirati, vremenom, njegovo učenje: «Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u džennet zabraniti i boravište njegovo džehennem će biti», i takve javno proglašava nevjernicima: «a nevjernicima neće niko pomoći!»

Zanimljivo je da kršćane njihov poslanik smatra nevjernicima, a neki naši muslimanski intelektualci još i dalje žive u zabludi da «niko nema monopol nad Istinom»!!!

Isa, a.s., je svom narodu definirao pravi put. On im kazuje: «I donosim vam dokaz od Gospodara vašeg, – zato se Allaha bojte i mene slušajte -, Allah je uistinu i moj i vaš Gospodar, pa se njemu klanjajte; to je pravi put!»
On se ovdje ponaša isključivo kao Allahov rob i Njegov poslanik. Njegov poziv od početka njegove misije, počiva na bogobojaznosti spram Allaha i pokornosti Njegovom Poslaniku, potvrđujući da je Allah i njegov i njihov Gospodar, ne praveći ama baš nikakvu razliku između sebe i njih, potvrđujući da on nije ni gospodar, ni Allahov sin, nego Njegov rob, podstičući da se svi okrenu obožavanju isključivo Allaha, jer božanstva osim Njega nema. Na kraju konstatira: «To je pravi put!», želeći kazati da je sve drugo krivo, lažno i devijantno!

Naravno, na Sudnjem danu svi ljudi tražit će opravdanja, pa će to činiti i kršćani, a onda će Allah Uzvišeni pred njima upitati Isaa, a.s.: «O Isa, sine Merjemin, jesi li ti govorio ljudima: «Prihvatite mene i majku moju kao dva boga uz Allaha?!», a onda će Isa, a.s, na zaprepaštenje kršćana koji su bili zavedeni svojim svećenicima i koncilskim preinačavanjem Isaovog, a.s., učenja, odgovoriti: «Hvaljen neka si Ti! Meni nije prilično da govorim ono što nemam pravo. Ako sam ja to govorio, Ti to već znaš; Ti znaš što ja znam, a ja ne znam što Ti znaš; samo Ti jedini sve što je skriveno znaš. Ja sam im samo govorio ono što si mi Ti naredio: «Klanjajte se Allahu, i mome i svome Gospodaru!» I ja sam nad njima bdio dok sam među živima bio, a kad si mi Ti dušu uzeo, Ti si ih jedini nadzirao; Ti nad svim bdiš!»

Kada i kako je došlo do izvitoperivanja islamskog učenja?

Naravno, dok je Isa, a.s., bio među njima živjela je i čista ideja monoteizma. Čak je i nakon njega ideja monoteizma nastavila svoj hod među njegovim učenicima i sljedbenicima. Spomenuta zastranjivanja, kako tvrdi Sejjid Kutb, nisu nastala odjednom nego u etapama. Ona su putem koncila, koji su se nizali, pridodavana, tako da se, na kraju, došlo do čudnovate smjese predodžbi, priča i bajki gdje razum ostaje zapanjen, pa čak i razum onih koji tumače ovo učenje i vjeruju u njega. Nije se, onda, čuditi što je veliki broj kršćana, pa čak i njihovih svećenika, prelazio na islam tokom predavanja poznatog islamskog da’ije Ahmeda Didata, koji im je, sasvim jednostavno, prikazao Istinu i razobličio neistinu i predstavio neodrživim takve predodžbe, koje normalan ljudski razum apriori odbacuje!

Čak i jedno od Evanđelja koja su napisana nakon Isaa, a.s., – Bernabino – jasno govori o njemu kao Allahovom poslaniku, što, eksplicite, upućuje na zaključak da je ideja monoteizma živjela i nakon njega. Nakon toga je došlo do velikih razilaženja.

Ibni Patrik, jedan od historičara kršćanstva, o navedenim razilaženjima, kaže: «Neki od njih zastupali su mišljenje da su Isus i njegova majka dva boga pored Boga. Drugi su smatrali da je Isus u odnosu na Oca kao plamen vatre u odnosu na drugi plamen, koji se odvojio od njega tako da njegovo odvajanje nije ništa umanjilo onaj plamen od koga se odvojio. Treći kažu da ga Merjema/Marija nije nosila devet mjeseci, nego da je prošao u njenom stomaku kao što voda prolazi kroz cijev, jer je Riječ ušla u njeno uho a izašla istovremeno na onom mjestu gdje izlazi dijete. Četvrti kažu da je stvoren od božanske prirode».

Da bi se približile razlike koje su bile potpuno oprečne, sazvan je koncil u Nikeji 325. god. kome je prisustvovalo, po jednima, četrdeset i osam hiljada patrijarha i episkopa, a po drugima dvije hiljade četrdeset i osam svećenika iz svih crkava tadašnjeg kršćanskog svijeta. Od spomenutog broja 318 svećenika prihvatilo je učenje da je Isus Krist bog, da je ravnopravan svome Ocu, da je od Njega rođen i da nije stvoren. Iako je ogromna većina učesnika ovog koncila odbila da prizna takvo učenje o Kristu, odluka manjine postala je obavezujuća za sve crkve i podanike Rimskog Carstva, jer je na njihovoj stranio bio car Konstantin, koji je, nakon pobjede nad svojim rivalom, odlučio da primi kršćanstvo.

Budući da su stanovnici Rimskog Carstva već bili navikli da obožavaju čovjeka, u liku rimskog cara, i da se klanjaju kipovima, nije im bilo teško prihvatiti, da umjesto cara, obožavaju Isusa Krista, dobijajući za to naklonost vlasti i brojne privilegije koje su iz toga proizilazile. Sve te krupne promjene rezultirale su održavanjem i usvajanjem odluka Nikejskog koncila.

Naravno, kada se analizira rad ovog, carigradskog, prvog efeškog i kalcedonskog koncila dolazi se, nedvojbeno, do zaključka da se o esencijalnim vjerskim dogmama, koje su isključivo u nadležnosti Gospodara svjetova, odlučivalo u krugovima svećenika, koji su donosili zaključke shodno svojim sklonostima, aspiracijama i interesima. Na taj način se originalna Isaova, a.s., vjera preobrazila u kršćanstvo izvitopereno maglovitim nagađanjem svećenstva. Sama činjenica da je prvo evanđelje napisano 35 godina nakon Isaove, a.s./Isusove smrti a najmlađe između 70. i 90. godine poslije Isaa, a.s./Krista i da su sva četiri evanđelja kompletirana u zajedničku zbirku oko 150. god. poslije Krista, jasno upućuje na svaku vrstu sumnje u originalnost tog učenja. Kada se tome doda i Allahovo, dž.š., pitanje kršćanima i židovima: «O sljedbenici Knjige, zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete!?», onda nur islama posebno prekrije horizonte naših vidika a guste koprene i brojni falsifikati iščeznu bez traga. Svaka osoba to treba prepoznati i uskliknuti: «Došla je istina, a nestalo je laži; laž, uistinu, nestaje!»

Isaova, a.s., da’va bila je potpomognuta mu’džizama

Isaova, a.s., da’vetska aktivnost bila je potpomognuta nadnaravnim čudima, koja je Allah Uzvišeni darovao ovome velikom Poslaniku. Gospodar svjetova spominje više tih nadnaravnih čuda u Kur’anu:
– Kao dijete progovorio je u kolijevci, kada, inače, djeca ne govore.
– Od gline je pravio ptice, koje bi, Allahovom voljom, oživjele.
– Izliječio je slijepca, koji nije vidio od rođenja.
– Izliječio je gubavce, kojih je puno bilo među Židovima u njegovo vrijeme.
– Informirao je ljude, bez ulaska u njihove kuće, šta jedu i šta gomilaju u njima.
– Spuštao je sofru s neba, sa koje su jeli on i njegovo društvo.
– Dizao je, odnosno, oživljavao je mrtve iz njihovih grobova.,
Ova nadnaravna čuda/mu’džize su, takođe, nagnale kršćane da uzvjeruju kako je Isa, a.s./Isus – bog. Zanimljivo je, međutim, zašto raniji Allahovi poslanici, koji su pokazivali veliki broj tih nadnaravnih čuda, recimo Musa, a.s., nisu proglašavani bogovima zbog čuda koja su demonstrirali!?

Njegova smrt

Pitanje ubitstva Isaa.a.s., i njegovog raspeća pitanje je pred kojim su pali i jevjreji i kršćani i njihovo mišljenje i vjerovanje. Jevreji tvrde da su ga oni ubili, zato što je tvrdio da je Allahov poslanik. Kršćani tvrde da je razapet i ukopan, ali da je uskrsnuo nakon tri dana.
Četiri evanđelja koja govore o slučaju hvatanja Isaa, a.s, njegovom raspeću, smrti, ukopavanju i uskrsnuću – napisana su mnogo kasnije, nakon Isaovog, a.s./Isusovog vremena, kada je njegova vjera bila pod strahovitim pritiskom, a njegovi učenici nisu imali prilike provjeriti podatke u atmosferi tajnosti, straha i progonstva. Pored tih napisana su još brojna evanđelja, ali su, iz sumnjivih razloga, koncem drugog stoljeća nove ere, izabrana samo ova četiri koja se smatraju službenim i priznatim. Jedno od evanđelja koja su napisana u periodu pisanja brojnih evanđelja je i Bernabino evanđelje, koje svojim sadržajem oponira ovim odabranim evanđeljima u kazivanju o ubitstvu i raspeću.
Islamska verzija ovog slučaja je kristalno jasna i precizna: «i zbog riječi njihovih: «Mi smo ubili Mesiha, sina Merjemina, Allahovog poslanika»…A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili; o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi! – A Allah je silan i mudar».

Ponovni dolazak na Zemlju

Allahova mudrost je učinila da će se Isa, a.s., ponovo pojaviti pred Sudnji dan. Očito je da je to zbog toga što su se o njemu raspredale takve lažne priče, izvitoperene predodžbe i devijantna vjerovanja, da ih isključivo Isa, a.s./Isus lično može anulirati i neutralizirati. Pokušaj islamskih učenjaka i da’ija nije ni izbliza mogao preinačiti te predodžbe i vratiti zabludjele sljedbenike Knjige u krilo prave vjere. To jedino može učiniti Isa, a.s. svojom ponovnom pojavom!
Ebu Hurejre, r.a., prenosi vjerodostojan hadis u kome Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s., jasno nagovještava silazak Isaa, a.s., rekavši: «Tako mi Allaha, sigurno će sići Isa, sin Merjemin, kao pravedni vladar. Slomit će krst, ubiti svinju i ukinut će džizju/glavarinu!»
U brojnim drugim autentičnim predajama navodi se da će, pored ostalog, Isa, a.s., ubiti Dedždžala/Antihrista i uspostaviti red, sklad i harmoniju na ovome svijetu!

Očito je da će period pred Sudnji dan biti prepun anarhije, nasilja i tiranije, koja je već prepoznatljiva u našem vremenu, a koja je zasnovana na krivoj predodžbi o Bogu, pa će, upravo zbog toga, Isa, a.s., doći da uništi diktatorsku vlast, koja je personificirana u liku Dedždžala, koja je zavela ljude, da umjesto Allaha Uzvišenog, obožavaju njih i pokoravaju se ljudskim zakonima i njihovim interesima. Slamanje krsta simbolizira izvitoperivanje Allahove riječi na Zemlji, a ubijanje svinje upućuje na nestanak svake vrste nemorala, budući da je svinja prepoznatljiva kao najnemoralnija, najodvratnija i najpokvarenija životinja.

Ono što se autoru ovog rada čini najvećom mudrošću koju je Allah, dž.š., učinio silaskom Isaa, a.s., jeste da On ne traži od nas da slomimo krst i ubijamo svinje, već traži da se prema židovima i kršćanima lijepo i tolerantno odnosimo. Ako bismo mi to uradili bili bismo proglašeni fundamentalistima i islamskim teroristima! Šta će reći i kako će proglasiti Isaa, a.s. tj. Isusa Hrista, kada slomi krst i ubije svinju???!!! Vrijeme je da i mi, a posebno Isusovi sljedbenici razmišljaju o tome!!! Na da’ijama je samo da im prikuče istinu i podastru argumente!

Piše dr. Šefik Kurdić

akos.ba