Posted by admin1

Kada Zemlja progovori o svakom od nas

»Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese i kada Zemlja izbaci terete svoje, i čovjek uzvikne: “Šta joj je?!” – toga Dana će ona vijesti svoje kazivati, jer će joj Gospodar tvoj narediti. Tog Dana će se ljudi odvojeno pojaviti da im se pokažu djela njihova; onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjeće ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjeće ga.« Ez-Zilzal Istinu je rekao Allah Uzvišeni!

Hvala Milosnom Allahu pripada; Onome koji savršeno poznaje prošlost, savršeno je upućen o zbivanjima u sadašnjosti, i Koji jedino zna šta će se desiti u budućnosti. Salavate na Poslanika donosimo, njegove ashabe, porodicu, sljedbenike dini-islama i sunneta.

Allah stvori Adema i reče melekima da će na Zemlji čovjeka halifom učiniti. – Zar će Ti namjesnik na Zemlji biti onaj ko će na njoj krv proljevati i nered činiti!?, pitaše meleki. – Ja znam ono što vi ne znate!, odgovori im Allah, i pouči Adema nazivima svih stvari. I onda Adema, poučenog stvarima, Allah spusti na Zemlju, te se tu na Zemlji rodiše sinovi njegovi, Kabil i Habil. Ne prođe mnogo vremena a ostvari se ono što meleki u pitanju najaviše: – Zar će namjesnik biti onaj ko će krv po Zemlji proljevati!? Okrvavi se do tada čista Zemlja, krv poteče iz tijela Habilovog, Kabilova ruka bi sebeb prvog ubistva na bi gajri hakk. Ono Iblisovo: – Ja sam bolji od njega!, bi povod Kabilove nesreće. Samozaljubljenost i opčinjenost sobom da je odabraniji, kod Boga priznatiji, dovede Kabila do prokletstva, baš kao što je i Iblis postao proklet. Međutim, za razliku od prvog među šejtanima, Kabil spozna svoj grijeh i pokaja se, ali osta zapisano da je on prvi koji je nekog ubio na Zemlji. Prođe od tada godina mnogo, Kabilovi i Habilovi potomci kroz vijekove u svojoj krvi nosiše gene: jedni gene nedužnih žrtava a drugi gene koji navraćaju na prolijevanje krvi. S vremena na vrijeme taj gen Kabilov se kod njegovih potomaka aktivira, proradi ono Iblisovo u njemu: – Ja sam bolji od tebe!, i onda nesretni sinovi Kabilovi proliju krv nedužne Habilove djece.

Iblis prokleti koristi svaku priliku da čovjek zaboravi nazive stvari kojima je Allah oca čovječanstva, Adema, a.s., podučio, i stalno ga navraća na ono šejtansko da je bolji od drugog.

Od početka ljudskog postojanja povijest pamti one koji su u sebi nosili taj gen egoizma, zaljubljenosti u samog sebe. Nekada je Iblis znao dovesti neke od Kabilovih potomaka do praga gdje ih je njihova samoopčinjenost znala navesti da se proglase bogom. Faraon i faraoni su smatrali da im niko među ljudima nije ravan, pa su se na silu pokušali uzdignuti iznad ovozemaljskog. Posljedica takvog posmatranja sebe samog je dovodila često do prolijevanja nedužne krvi, jer oni koji su umišljali da su bogovi su oduzimali živote onima za koje su oni smatrali da nisu na njihovoj deredži, običnim smrtnicima, Habilovoj čeljadi. S druge strane, Iblis je na momente znao i određenim grupama, skupinama i narodima, podvaliti laž da su oni odabrani. Vrlo često su se u prošlosti znati desiti momenti kad su pojedini narodi sebe a i sve druge oko sebe ubjeđivali kako su oni izabrani, arijevska rasa ili nebeski narod, kako su od svih drugih bolji, niko im nije ravan. I kad su takva šejtanska došaptavanja poprimila kolektivnu samozaljubljenost u sebe, onda je krv nedužnih Habilovih evlada tekla potocima. Nedužna Zemlja je iznova gledala ono što je davno vidjela; nedužnu krv Habilovu i krvničku ruku Kabilovu. Gledala je huda Zemlja sve to, sav onaj nered i ubijanja koja meleki spomenuše. Gleda i dan-danas Zemlja sve sinove Ademove, sva njihova djela što na njoj rade, gleda i šuti, ne progovara, samo pamti svaki detalj. A kad dođe trenutak da ona progovori, tada će čovjek da uzvikne: – Šta joj je?! Tada će ona najžešćim svojim potresom da se potrese. Kada se Zemlja potrese i kada joj se čovjek začudi kako je, nakon što je bila mirna i stabilna postala uznemirena, tada će ona iz utrobe izbaciti sva ranije i kasnije pomrla tijela. Tog Dana će ona vijesti svoje kazivati, govorit će o svemu onome što je na njoj učinjeno.

Dok se ona svojim najžešćim potresom ne potrese i dok ne progovori svojim govorom, dotle se na njenoj površini dešavaju potresi od kojih se zatrese i istok i zapad. Zadnji takav potres se desio prije 17 godina. Tog jedanaestog jula, zemlja na kojoj je smješten jedan mali bosanski gradić, gledala je sve ono što se desilo, šutjela je, nije ni riječ prozborila. Šutjela je Zemlja, jer ne može da govori, a kad dođe trenutak i Dan da ona vijesti svoje kazuje, tada će sve na vidjelo izaći. I trun onog dobra i trunka onog lošeg, o svemu i za svakog će Zemlja vijesti svoje kazivati. Njene vijesti bit će da će svakom čovjeku i ženi svjedočiti šta su na njoj počinili. Za onoga ko bude imao više dobra, pa makar i za trun jedan, Zemlja će da bude svjedokom u njegovu korist. A onome ko bude imao više lošeg, pa makar i za trunku, Zemlja će tužitelj biti.

Riječi poznate: – Časni sude, nisam kriv!, tuženim tada neće biti od pomoći. Dokazi će jasni biti i nikome se nažao neće učiniti, jer će se svima koji se pojave u različitim skupinama, i onim sretnim i onim nesretnim, pokazati djela njihova. Tada će svi oni nesretni iz Kabilove loze povikati ono što im je daleki predak rekao kada je ubio brata Habila: – Teško meni! I kad se najžešćim potresom potrese i zemlja ispod malog bosanskog gradića u kojem je 95. ubijeno mnogo života, na vidjelo će sve izaći. Sva ona krv nedužnih iz Habilove loze će se pokazati, sva tijela nedužno ubijene Habilove čeljadi će iz utrobe Zemljine izaći. Tek tada će pravda biti zadovoljena. Pravda će tada da poprimi ono svoje značenje pravednosti prema svakom, jer će se tada pravedno suditi i presuditi svima, i onima koji su drugima sudili na ovom svijetu. A dok to Vrijeme ne dođe, razni sudovi i sudije na ovom svijetu će da sude i donose svoje odluke i presude onima koji na djelu slijediše Kabila. Za to vrijeme Zemlja će i dalje da šuti, u sebe da upija nedužno prolivenu krv, u svoju utrobu da prima nedužno ubijene iz loze Habilove. A dok Zemlja šuti, po njoj će da hodaju i pričaju svoje priče stanovnici njeni.

Jedanaestog jula i ove godine u mali bosanski gradić će se sjatiti mnogi. Veliki govornici će za govornicom da zbore svoje riječi. Prisutni će slušati govore govornika, a s njima zajedno i, možda najtužniji komad zemlje na planeti Zemlji, će da sluša sve one koji budu govorili. I tako se već više od decenije ponavlja ista slika tog tužnog jedanaestog jula. A kad prođe jedanaesti i svi zaborave na maleni bosanski gradić ispod kojeg i zemlja plače, ostat će tamo, u tom gradiću, samo nišani bijeli. Tišina će da zavlada. Šutnja će da prekrije taj komad Zemlje, da sa svojom tišinom se stopi sa šutnjom koju Zemlja šuti. I tako će da bude do ponovnog jedanestog u mjesecu julu. Ironija je da će to malo mjesto da oživi baš na dan kada je život tamo ubijen. A ko ubije jedan život, jednog stanovnika Zemlje, kao da je cijelo čovječanstvo pobio. Ali, to ne znaju potomci Kabilovi.

Allaha molimo da nam život u islamu sačuva, na putu dobra pomogne a od lošeg odvrati, Milostiv nam bude na Danu sudnjem.
Amin, ja Rabbel-alemin!