Posted by admin1

Dvije suze
(Odlomak iz romana „Tuturuza i šeh Meco“, Alija Nametak)

U Bagdadu, u glavnoj džamiji Azamiji, pred džumu bilo je puno svijeta, ali vaiz nije došao. Svijet se osvrtao neće li ga opaziti kako ulazi na glavna vrata, da ustane ispred njega na noge, da se razmakne i napravi mu prolaz do ćursa. Ali, nije ga bilo. Bilo je još uleme, ali njega nije bilo, a nije svakom dano da vazi. Je li bilo tako udešeno da on taj dan ne dođe pa da se zamoli učeni šejh Musaddik iz Kufe, koji je tih dana boravio u Bagdadu i upravo bio u Azamiji, da on taj dan vazi, jer je bio nadaleko znan kao učenjak i vaiz, ne znam. Kako ne bi stalnog vaiza, nekoliko hodža zamoli šejha Musaddika da im on toga dana provazi. On se malo nećkao, ali ga zamoliše da im barem ispriča o čemu se u posljednie vrijeme priča u Kufi. Napokon pristade i pope se na ćurs.

Svi su u nj uperili oči, a slijepi, i takvih na istoku ima uvijek dosta, pomalo su zakrenuli glavu ustranu da im uho na koje bolje čuju bude okrenuto prema ćursu.
Šejh Musaddik se pomolio Bogu onom dovom kojom se Musa pejgamber obratio Bogu da mu rasprostrani prsa i odriješi čvor s jezika, a onda prešao na začudnu priču o događaju koji se nedavno zbio u Kufi, gdje se naširoko prepričavao.

U Kufi je bio jedan trgovac vrlo bogat, koji je pošteno trgovao, lijepo zarađivao, ugledao sirotinju, davao robu i na veresiju, pozajmljivao i gotovinu bez kamata, a svijet mu se pošteno oduživao i nikad ga niko nije zakinuo, a ni on nikoga. Jednom trgovcu iz Basre dao je na veresiju dosta skupocjene robe i u tome je i umro, a da nije obavijestio ni sina koji je uza nj radio i naslijedio ga.
I taj njegov sin je trgovao, radio, stanovao u očinskoj kući, imao ženu i djecu i dobro živio. Jedno vrijeme je trgovina napredovala, a on, kao otac mu, dijelio, kupovao, zaimao i posuđivao drugima, neki vraćali posuđeno i oduživali se, a neki ga, namjerno ili slučajno, zakidali pa se u dugu zemanu desilo da je spao na najtanje grane. Čak mu se trgovina potpuno ispraznila, kuća ogoljela, pa je došlo vrijeme da nije mogao sebe i svoju kućnu čeljad ni prehraniti.

Smišljao šta da uradi pa odluči prodati kuću ne bi li se time neko vrijeme izdržavao, pa jeda jednom krene posao naprijed. All mu se nije dalo dati kuću na telala pa da se javno prodaie. Imao je jednog dobrog prijatelja pa ga poče tražiti da od njega uzajmi nešto malo novca dok ne proda kuću. Tražio ga je po svoj Kufi, a nigdje da ga susretne. Ni kući ga nije bilo. Gladan on, gladna mu kućna čeljad – mora ga naći pa gdje bilo da bilo. Pođe prema džamiji da klanja jer se primaklo vrijeme akšama, kad ugleda ahbaba kako nosi u ruci somun. Pozdraviše se, a trgovac ga odmah zamoli da mu pozajmi nešto novca dok ne proda kuću, a najprije je njemu nudi da je on kupi. Gladna su mu kućna čeljad, a i on, pa… Postiđen je oborio oči preda se, a prijatelj mu se popipa po džepovima, po pasu, ali kese s novcem nema.

Evo ti ovaj somun pa hajde kući, kad ste gladni, a ja ću ti poslije naći para koliko ti bude trebalo.
Zahvali se onaj trgovac, uze somun pa se uputi odmah kući. Podigao onaj somun do usta da odgrize barem zalogaj, a hljeb miriše kao duša. Ne, neće ga načinjati nego će ga cijela donijeti kući.
Tako misli trgovac i uputi se najbližim sokakom kući, kad niz sokak ide jedna žena, vodi dijete. Dijete kao švrače mršavo, izvalilo krupne crne oči pa njima jede onaj somun u trgovčevim rukama. Gurka mater i pokazuje na trgovčev somun. Kad dođoše uprema se žena zastade i zamoli trgovca da radi Allaha otkine samo zalogaj somuna jer joj je dijete gladno – i ne pamti kad su posljednji put jeli. Trgovac htjede otkinuti komad, ali kad ču da nisu odavno jeli, a on i njegova djeca su ipak nešto jučer pregrizli, dade ženi cio somun.
Dijete razvuče lice od veselja, a materi potekoše dvije suze kao dva alema niz obraze.
Pođe trgovac kući, all od umora i gladi ne rnože dalje pa se spusti ukraj ulice i poče razmišljati:
– Šta ja uradih? Kod kuće gladna moja djeca, gladna moja žena, ja gladan, a dadoh somun neznanoj ženi i njezinu djetetu. Jest da je sevab što sam nahranio gladnu ženu i gladno dijete, ali sam zgriješio prema svojoj porodici što sam ih ostavio da gladuju. Na jednoj strani sevab, a na drugoj grijeh. Ali nije to grijeh. I tu sam zaradio sevab, jer sam tuđina nahranio. To su tri sevaba. Dijete sam nahranio, mater mu nahranio, a treći je sevab što sam ono što je u onoj prilici bilo najpreče meni i mojoj čeljadi poklonio onima koji trpe kao i mi.
Šejtan mu je došaptavao da to i nije sevab, da je grijeh što je uradio jer je zanemario one koji su mu najpreči, koji ovise o njemu, a on, trgovac, odgonio ga je u mislima od sebe i bio raspoložen što je dijete nahranio, što je svojim darom obradovao majku koja nije mogla uzdržati suze zahvalnice, a nikakav alem kamen nije vrijedan kao iskrena suza.

Mrak se počeo spuštati nad zemlju kad eto ti onog njegova prijatelja što mu je dao somun, sav se oznojio i zapuhao se od umora i trke. Ugleda trgovca pa će kao izvan sebe:
– Gdje si, pobogu? Izgubih noge tražeći te… Svu sam Kufu obio, a tebe nigdje, kao da si u zemlju propao.
– Šta je, što me tražiš? Jesi li mi našao kupca kući?
– Kakav kupac, kakva kuća? Došao ti kući trgovac koji ti se zadužio kod oca, pa eno sad na tri deve donio blago, sav dug i hedije. Nije ni znao da ti je otac umro, pa hajde sad ti primi to imáće.
I tako trgovac opet zaimade i više nego što je prije imao. Radi i zarađuje, radi i dijeli. Čini dobra djela. Pravi se negdje džamija, svijet daje: neko groš, neko dva, neko dukat, neko dva, a on pedeset dukata. Gradi se negdje mekteb, svijet daje: neko dirhem, neko aspru, a trgovac sto dukata. Pravi se negdje medresa. Neko daje rijal ili dva, trgovac šakom zagrabi dukata i dadne.
Pa malo se i kao ponio, uzoholio se. Govori sam sebi: Vidiš kako ja to s draga srca dajem. Nisam kao drugi. Ne otkida mi se od srca kad dajem za hajirli stvar veliku paru. Koliko bi ljudi za nešto sakupljali po gradu ili po vilajetima pare da ja odjednom ne dajem obilato! A fala Bogu, i ide mi posao! Što više dijelim sve više imam – misli trgovac sjedeći na šiltetu, oslonjen na mekahne jastuke za leđima. Želudac probavlja ručak, vlažna toplota sklapa očne kapke, a trgovac sebe vidi na nekoj orgromnoj širini. Nepregledan narod je okolo, a nasred srijede su mizan-terezije.

Uh, pa ja sam ovo umro! Ovo je Mahšer. Eno se i ljudska djela vagaju. Vidi on kako se tasovi na terezijama dižu i spuštaju, kako otjelovljene duše lete u Džennet, a one druge, neuzubillah, vuku u Džehennem, kako se čuju izdaleka uzdasi, plač, jecaji i urlikanje, a on je miran – toliko je dobrih djela uradio, da nema brige ni straha. Kad dođe red na njega pravo će u Džennet.

I dođoše na red njegova djela: sevabi i grijesi. Jest da sevaba ima mnogo, all nekakvi su kao šuplji, bez sadržaja. Spuste se u tas od terezije oni dukati što ih je dao za mekteb, tas pretegne, a na onom drugom tasu se ukaže ona samohvalisavost trgovčeva koja je, makar i u mislima, popratila dar, pa se tezulja za sevabe digne, a ona druga pretegne. Metnu se sevabi od onih dukata što su dati za džamiju, za medresu, tas se spusti, a onda dođu na onaj drugi tas neke trgovčeve primisli kako je on zbilja dobar čovjek, kako je on to dao od svega srca, ali se u isto vrijeme čuje odnekud glas „To si ti uradio da se znadne da nije niko više od tebe dao“, a tas sa sevabima opet se digne.

Zabrinuo se trgovac šta bi od njegovih dobrih djela. Izađe da to i nisu neka dobra djela jer su ih njihove primisli ogolile, pa se valja spremati onamo gdje se nije nadao, kao da nije ništa dobra ni učinio.
On sad čeka da će ga samo kakva šaka za perčin, pa s njim u gajjakujiju, kad se oču glas: „Ima li još išta što je trgovac za života uradio?“
I oču se drugi glas: – Ima! Dao je somun jednom djetetu kad je bilo gladno.
– Dajte taj somun ovamo!
I somun se stvori na tezulji, a tezulja sevaba se izravna s onom drugom i poče pretezati.
– To je jedan sevab. Ima li još išta da se izmjeri?
– Ima – čuje se onaj drugi glas. – On je taj somun poklonio kad je i sam bio gladan.
– Još jedan sevab.
I tezulja dobro preteže.
– Ima li još šta?
– I njegova kućna čeljad su tada bila gladna kad je on poklonio somun.
– To su tri sevaba.
Tezulja se spustila gotovo do talâ.
– Ima li još šta?
– Ima! Kad je mati ugledala kako joj se gladno dijete obradovalo, potekle su joj dvije suze niz obraze.
– Dajte te suze!
Spustiše dvije suze u tezulju, a tezulja prepuna sevaba spusti se sasvim i iz nje poteče čitava rijeka sevaba, pa se pretvori u more koje poče zapljuskivati sve do trgovca i on, iz bojazni da se ne utopi, skoči i – probudi se.
I postade sasvim drugi čovjek. I otada je radio dobra djela i zarađivao sevabe, ali je sve radio bez ikakve primisli. Kao kad insan diše. Kad diše ne misli: sad ću udahnuti, pa: sad ću izdahnuti. Tako je i on radio i trošio na Božijem putu, a nikad nije pomišljao zašto to radi, jer ga je san poučio da dobro treba raditi radi samoga dobra.
I dok se mujezin javio ezanom s munare, šejh Musaddik je završavao priču: – Eto, to se u najnovije vrijeme priča u Kufi.