19. NOĆ RAMAZANA: Dova u zadnjoj trećini noći – trenuci kada se nebesa otvaraju

Draga braćo i sestre,

 

Večeras ulazimo u devetnaestu noć ramazana, noć koja nas uvodi u najodabraniji dio ovog mubarek mjeseca, u noći koje su kruna posta, kruna ibadeta i kruna povratka Allahu, dželle šanuhu, jer pred nama su posljednje noći u kojima se traži Lejletul-kadr, a sa njom i oprost koji može izbrisati cijeli jedan život tereta, i milost koja može podići čovjeka iz tame u svjetlo.

 

Ovo su noći u kojima srce osjeti da se vrata neba otvaraju drugačije, u kojima se suza spušta iskrenije, i u kojima se čovjek, ako je samo malo budan, sjeti da nije stvoren da nosi brige sam, nego da se vrati Onome koji brige razrješava, i Onome koji srce liječi tamo gdje niko ne vidi.

Večerašnja poruka je jasna i snažna: dova u zadnjoj trećini noći ima snagu da promijeni ono što se činilo nepromjenjivim, jer Allah u tom vremenu prima onoga ko se vraća, i otvara onome ko kuca.

 

Naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi riječi koje bude svaku uspavanu dušu i podižu svako slomljeno srce, kada kaže da se Allah, dželle šanuhu, u zadnjoj trećini noći spušta na najniže nebo i govori: “Ko Me doziva, odazvat ću mu se; ko od Mene traži, dat ću mu; ko traži oprost, oprostit ću mu.” (Muslim)

 

To nisu riječi koje se samo uče, niti su to riječi koje stoje u knjigama kao informacija, nego su to riječi koje su, svake noći, poziv, i to poziv koji ne dolazi od čovjeka, nego od Gospodara svjetova, kao da Allah govori: “Vrati se. Dođi. Reci Mi. Znam i prije nego izgovoriš, ali volim da Mi se obratiš.”

 

U toj tišini noći čovjek je drugačiji. Nema publike, nema maske, nema potrebe da se dokazuje, nema riječi koje se uljepšavaju, nego ostaje samo istina. Ostaje srce koje zna gdje boli, ostaje duša koja zna šta je izgubila, ostaje čovjek koji shvati da mu ponekad ne treba još jedan savjet od ljudi, nego da mu treba Allahovo olakšanje, Allahovo “budi”, i Allahovo “dovoljno ti je”.

 

I zato noćna dova nosi posebnu vrijednost, jer tada se ne govori iz navike, nego iz potrebe, ne govori se radi forme, nego radi spasa, ne govori se da bi se ispunila obaveza, nego da bi se srce vratilo životu. Ulema je govorila: “Nema ništa što mijenja kader osim dove.”

A i kada čovjek ne vidi odmah promjenu, neka zna da se dova ne gubi, jer Allah ili da ono što tražiš, ili ti odgodi da ti da u boljem trenutku, ili te sačuva od zla koje nisi ni primijetio, ili ti podari nagradu koja će na ahiretu biti veća od svega što si mislio da ti treba. I svaka od te četiri je milost.

 

Posljednjih deset noći su, draga braćo i sestre, najveća prilika u godini, a možda i posljednja prilika nekome od nas, jer niko ne zna hoće li dočekati sljedeći Ramazan. Zato se noć ne smije potrošiti samo u umoru, u telefonu, u praznim sadržajima i beskorisnom govoru, dok se nebesa otvaraju, dok Allah, dželle šsanuhu, poziva i dok dova čeka da bude izgovorena.

 

Srce se za noćnu dovu priprema tako što se čisti od mržnje i zavisti, jer srce puno gorčine teško nosi svjetlo, priprema se praštanjem, jer onaj ko želi Allahov oprost ne smije držati tuđe grijehe u svojim grudima, priprema se priznanjem slabosti, jer najjača dova počinje poniznošću: “Allahu moj, ja sam slab, a Ti si Moćni”, a zatim se priprema dovom za druge, jer tada melek kaže: “Amin, i tebi isto.”

 

Zato večeras, dragi brate i sestro, i svake naredne noći, makar samo na nekoliko minuta, pokušaj da ustaneš, da uzmeš abdest, da klanjaš dva rekata, i da podigneš ruke, jer Allah daje, ali voli da Mu rob dođe, voli da ga vidi na vratima, voli da čuje njegov glas, voli da primi njegovu suzu.

 

Gospodaru naš voljeni, učini nas od onih koji ustaju u zadnjoj trećini noći, otvori nam vrata neba, olakšaj naše brige, popravi naša stanja, očisti naša srca, primi naše dove, i učini nas od onih kojima ćeš reći: “Oprošteno vam je.” Amin.