12. NOĆ RAMAZANA: Poštivanje roditelja – put do Allahovog zadovoljstva

12. NOĆ RAMAZANA
Poštivanje roditelja – put do Allahovog zadovoljstva

Bismillah, elhamdulillah, vessalatu vesselamu ‘ala Resulillah.

Draga braćo i sestre,

Ulazimo u dvanaestu noć Ramazana, noć u kojoj je posebno važno da se podsjetimo na jednu istinu koja ne traži visoke riječi, ali traži veliko srce, istinu koja ne traži mnogo teorije, ali traži djelo, jer postoje ibadeti koje ljudi vide, i postoje ibadeti koje Allah posebno vidi, a poštivanje roditelja spada u one ibadete koji često ostanu skriveni od svijeta, ali nikada nisu skriveni od Gospodara.

Večerašnja poruka je jasna i teška u isto vrijeme: Allahovo zadovoljstvo je u zadovoljstvu roditelja, a Njegova srdžba u njihovoj srdžbi. I nije to samo rečenica za citiranje, nego mjera po kojoj se mnogima od nas piše i olakšanje i teškoća, i bereket i tjeskoba, i mir u kući i nemir u srcu, jer roditelji nisu samo “dio života”, oni su, Allahovom odredbom, jedna od najvećih kapija kroz koju čovjek ulazi u dobro.

Kada Allah u Kur’anu spominje najvažnije istine, On ih spominje zajedno, pa Uzvišeni kaže: “Gospodar tvoj je naredio da se samo Njemu ibadet čini, a roditeljima dobročinstvo…” (El-Isrā’, 23). I ovo je, braćo i sestre, ogromna poruka: nakon tevhida, nakon potvrde da nema boga osim Allaha, dolazi naredba o roditeljima, kao da nam Allah govori da se vjera ne mjeri samo sedždom, nego i tonom kojim govoriš majci, strpljenjem kojim slušaš oca, prisutnošću kojom ulaziš u njihovu samoću, i pažnjom kojom ih štitiš kada oslabe.

I koliko god čovjek mislio da “radi mnogo”, koliko god mislio da “daje mnogo”, postoje stvari koje se ne mogu izmjeriti, jer majčina neprospavana noć, očeva šutnja koja skriva brigu, njihove dove koje su te pratile, njihova odricanja koja nisi ni primijetio, sve to je kapital na koji mnogi zaborave dok roditelji sjede tu, blizu, možda samo u drugom gradu, možda u drugoj državi, možda u domovini, a možda, što je još bolnije, u istom gradu, ali daleko od našeg vremena i naše pažnje.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Roditelj je srednja kapija Dženneta, pa ako želiš, čuvaj tu kapiju, a ako želiš, zapusti je.” I pogledajte kako je vjera realna: nije to kapija koja se otvara samo velikim govorima, nego sitnicama koje Allah voli, telefonskim pozivom koji odgađaš, posjetom koju stalno pomjeraš, lijepom riječju koju možeš izgovoriti, a često je “uštediš” kao da neće trebati, a onda dođe dan kada bi dao sve da možeš čuti još jednom majčin glas, ili još jednom vidjeti oca kako ulazi na vrata.

Poštivanje roditelja nije samo poslušnost, i nije samo “kad nešto traže”, nego je i kada ništa ne traže, a ti osjetiš da im trebaš. To je kada sniziš glas i onda kada si u pravu. To je kada biraš blag ton i onda kada si umoran. To je kada se suzdržiš od jedne rečenice koja bi mogla posjeći srce, jer roditeljsko srce nije teško slomiti, a teško ga je poslije izliječiti.

A roditelji, braćo i sestre, nisu meleki. Oni imaju svoje slabosti, svoje strahove, svoje pogreške, i svoje trenutke kada ne razumiju tvoje vrijeme, tvoje pritiske i tvoj život, ali vjernik ne traži savršenstvo u njima, nego traži savršenstvo u svom odnosu prema njima, jer Allah te ne pita samo kakvi su oni bili, nego kakav si ti bio prema njima.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je riječima koje tresu srce: “Propao je čovjek koji doživi starost svojih roditelja, jednog ili oboje, a ne uđe u Džennet zbog toga.” Jer roditelj u starosti nije teret, nego prilika. Nije smetnja, nego vrata. Nije kazna, nego trgovina sa Allahom, trgovina u kojoj je ulog tvoja pažnja, tvoja strpljivost, tvoj hizmet, a dobit je Allahovo zadovoljstvo.

I zapamtimo: dova roditelja je dova koja ide brzo. Ona ide kao strijela. Nekada se čini da se vrata otvaraju “niotkud”, a to nije niotkud, nego iz dove majke koja se u tišini noći sjetila svog djeteta, ili iz očeve dove koju nije ni izgovorio glasno, ali je Allah čuo ono što je srce nosilo. A nekada se život stisne, i čovjek ne zna zašto mu je bereket nestao, a ne shvata da je povrijedio izvor bereketa.

Zato, draga braćo i sestre, dok su živi, nemoj čekati “bolji trenutak”. Nazovi. Posjeti. Pitaj. Pomozi. Poljubi ruku. Snizi glas. Donesi radost. Jer mnogi ljudi nose jednu tihu tugu do kraja života: da su mogli biti bolji, ali su mislili da ima vremena.

Gospodaru naš voljeni, smiluj se našim roditeljima kao što su se oni nama smilovali kada smo bili mali. Oprosti im, podari im zdravlje, snagu i bereket ako su živi, a ako su preselili, osvijetli im kaburove, proširi im boravišta, i uvedi ih u Džennetske bašče.

Podari nama srca koja znaju zahvaliti, jezike koji znaju omekšati, i ruke koje znaju služiti. Učini nas djecom koja roditeljima donose radost dok su živi, i sevap nakon što presele. Amin, ja Rabbel-‘alemin