4. NOĆ RAMAZANA – Kur’an svjetlo koje vodi i liječi

4. NOĆ RAMAZANA

Kur’an – svjetlo koje vodi i liječi

Bismillah, elhamdulillah, vessalatu vesselamu ‘ala Resulillah.

Draga braćo i poštovane sestre,

Ramazan je mjesec Kur’ana. Mjesec u kojem je Allah Uzvišeni spustio Svoju riječ kao uputu čovječanstvu, kao svjetlo koje razdvaja istinu od zablude, i kao milost za srca koja traže put. Zato svaka ramazanska noć treba imati makar mali susret s Kur’anom, makar nekoliko ajeta, makar nekoliko minuta tišine u kojoj srce sluša Allahovu riječ. Jer Ramazan bez Kur’ana, braćo i sestre, ostane kao tijelo bez duše: ima formu, ali nema snage koja mijenja, nema svjetla koje vodi, nema topline koja oživljava srce.

Večerašnja poruka je jasna i duboka: Kur’an nije samo knjiga koja se uči, nego svjetlo koje se živi. Nije objavljen da bude ukras na polici, niti da bude samo melodija na jeziku. Objavljen je da bude vodič kroz život, lijek za srce, kompas u vremenima zbunjenosti i tame, i glas koji čovjeka vraća sebi kada se izgubi u buci dunjaluka.

Kur’an je Allahov govor. Riječ koja dolazi iz vječnosti. I kada ga učimo, mi ne izgovaramo obične rečenice, mi ulazimo u razgovor sa Gospodarom svih svjetova. Zato su ashabi govorili: kada želimo razgovarati s Allahom, klanjamo namaz; a kada želimo da Allah govori nama, učimo Kur’an. To je susret. To je blizina. To je čast koju nijedan narod prije nas nije imao u ovom obliku.

Kur’an smiruje srce koje je pritisnuto brigama. Pokazuje put onome ko se osjeća izgubljeno. Liječi rane koje nijedna ljudska riječ ne može dotaknuti. Podsjeća nas ko smo, odakle dolazimo i kuda idemo.

Ali budimo iskreni, braćo i sestre, ponekad ga ne osjetimo. Ne zato što Kur’an nema snagu, nego zato što smo mi nekad daleko. Učimo usnama, ali srce kasni za ajetima. Žurimo kroz stranice, a Kur’an traži da mi usporimo. Pretvorimo ga u naviku, a Kur’an traži da postane život.

Ashabi su se mijenjali kroz nekoliko ajeta, jer nisu učili da “završe”, nego da se promijene, da porastu, da postanu bolji. A mi, ponekad, ne osjetimo promjenu ni nakon cijelih hatmi, jer učimo da pređemo, a ne da zastanemo; da završimo, a ne da se preispitamo.

Zato Ramazan treba da bude mjesec u kojem Kur’an vraćamo u centar: u naše ruke da ga otvorimo, na naše jezike da ga učimo, u naše domove da se čuje u njima, u naše odluke da nas vodi, u naše odnose da ih popravi, i u naš ahlak da nas preobrazi.

I neka nam večeras bude jednostavan cilj: da Kur’an ne ostane samo na jeziku, nego da siđe u srce. Jer kad Kur’an uđe u srce, onda se popravi i pogled, i govor, i odnos prema ljudima, i odnos prema Allahu dž.š.. Tada se promijeni i način na koji hodamo, i način na koji govorimo, i način na koji živimo.

Allahu naš voljeni, učini nas ljudima Kur’ana. Podari nam ljubav prema Tvojoj Knjizi. Otvori naša srca njenom svjetlu, naše jezike njenom učenju, a naše živote njenoj uputi. Učini Kur’an proljećem naših duša, svjetlom naših kaburova i zagovornikom na Sudnjem danu. Amin.