Bio sam mrtvac u liku živa čovjeka
Bio sam mrtvac u liku živa čovjeka
”Zovem se Abdullah, imam dvadeset i četiri godine. Egipćanin sam. Radim u agenciji za reklamne usluge. Priča o mom povratku vjeri je slijedeća”:
Kada sam napunio šesnaest godina, počeo sam raditi kao maneken i model za video klipove i reklame. Tamo sam ušao u okruženje puno nemorala i nereda, što je bilo u suprotnosti mom odgoju kojeg sam dobio od oca i majke, čije dobro ne mogu poricati. Znači, od malehna sam odgojen da obavljam namaz, ali, nažalost, loše društvo je to koje me je udaljilo od moje kuće i porodičnog odgoja. Dakle, stvari su izmakle kontroli, a šejtan mi je u tome bio veliki pomagač. Sve je počelo izlaženjem i šetnjom sa društvom, ručkovima u restoranima i provodima. Onda smo rekli:
`Nije sve u hrani i piću, moramo naći nešto novo.`
Pa smo tražili nešto novo što ćemo raditi. Počeli smo piti alkohol, uzimati drogu, organizovati svečanosti uz ples (Party time), provoditi tako noći izvan kuće. Kada bih se osamio, pitao bih se: `Jesam li istinski sretan zbog ovoga što radìm?` Ili bih to rekao samo kako bih sebe ubijedio da ispravno postupam? Ali kada bih vidio svoje društvo ponovo i sa njima sjedio, rekao bih sebi: `Zar da svi oni budu u zabludi, a ja jedini da sam u pravu?` Pa bih nastavio radeći što i oni rade. Ako bismo se svi složili na nečemu, to bi značilo da je to ispravan put. Postao sam kao oni. Kao da sam bio u komi, pa ništa oko sebe nisam mogao vidjeti. Kao da sam bio mrtvac. Živi mrtvac. Nešto me je tjeralo da radim sve što je pogrešno do te mjere da je pogrešno kod mene postalo ispravno. Dok su ispravne stvari , kao što je namaz i učenje Kur`ana, postale ono čega sam se klonio.
Jednog dana sam sa svojim prijateljem gledao film o tome kako ljudi umiru i kako im se šejtan smije i uvodi ih u vatru. Osjetio sam u sebi kao da sam ja od tih ljudi i da se meni šejtan smije. Osjetio sam u sebi veliki strah, histeričan strah, koji me je natjerao da vrisnem i kažem svojim prijateljima: `Ne mogu više boraviti u ovoj kući, osjećam da u njoj ima puno šejtana.` Zatim sam rekao: `Ja odoh.` Otišao sam kući, a tijelo mi se treslo od straha. Nisam znao šta da radim. Odjednom sam čuo sabahski ezan. Rekao sam sebi: `Uzet ću abdest i proučiti suru Ja Sin.` Naravno, nisam mogao ništa proučiti, jer me je šejtan posjedovao iznutra. Što sam više pokušavao učiti Kur´an, to se moje tijelo više treslo i slabilo. Rekoh: `Klanjat ću sabah.` Iako je razdaljina između moje kuće i džamije nekih stotinjak metara, osjetio sam kao da sam pješačio od Kaira do Asuana (od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Egipta). Hodao sam u strahu, pa sam počeo trčati, a šejtan mi je prišaptavao da sam poludio i da nije za mene namaz. Ostao sam tako u borbi sa šejtanom tri puna mjeseca. Neka je hvala Allahu dž. š., Koji me je počastio i pomogao mi da savladam svog šejtana koji me je puno zamarao i namučio me. Mučio me je prilikom abdesta, namaza, učenja Kur´ana do te mjere da sam rekao svojoj majci:
`Osjećam da sam poludio.` Upitala me je: `U čemu je problem?` Sve sam joj ispričao. Pa me je ponovo upitala: `Kada je to bilo?` Rekoh: `Tog i tog dana.` Na to ona reče: `Neka je slavljen Allah dž. š.!` Ostala je tako neko vrijeme, izgovarajući tekbire i govoreći: `To je dan kada sam molila za tebe. Molila sam čista srca i iskrena nijeta da te Allah dž. š. uputi.` Istina je da sam osjetio kako me je uputa stigla – kao da me je nešto obuhvatilo. Dova je otišla Allahu dž. š. a On je ukabulio, pa je odmah sišla i promijenila me iz `lijevog u desno.` Pitao sam svoju majku: `Šta sada da radim?` A ona mi je rekla: `Allah dž. š. je prihvatio moju molbu i uputio te je na Pravi put. Idi u džamiju. Sada treba da se boriš sa sobom i šejtanom. Pokušaj biti na putu islama, na koji te je Allah dž. š. uputio i potpomogao, i budi ustrajan sve dok ne zaslužis Džennet!`
Ustvari, nisam očekivao da to mogu podnijeti, i ne mogu opisati ono što se meni dešavalo, osim riječju: BORBA. Rat koji je bjesnio u meni, u mom tijelu, svakog dana i svake noći. Sve dok nisam otišao u jednu džamiju i obratio se šejhu. Obavijestio sam ga šta mi se događa, pričajući mu o svom velikom strahu i kako šejtan pokušava da me obmane da sam lud. Šejh mi je tada rekao: `To je šejtanova metoda. On, kada vidi da se neko od njega udaljava, pokreće sva svoja oružja. Ali, ako mu se čovjek suprostavi, šejtan slabi i padaju sva njegova oružja i spletke.
Šejtanske spletke su slabe. Ostavljat će te polahko, malo po malo, sve dok u tebi ne izumru i posljednji šejtanski utjecaji. Ono što sada treba da radiš jeste: da se boriš svojim oružjem, a tvoje oružje su: namaz, učenje Kur´ana i pridržavanje principa islama.` Ostao sam u ovom stanju borbe i rata sa šejtanom sve dok nije nastupio dvadeset i osmi dan mjeseca ramazana. Jedan od prijatelja me je pozvao da odemo na salatut-tehedžud, namaz bdijenja, u jednu džamiju. Našao sam ko će mi spremiti sufur (sehur), ali prijatelj mi je rekao: `S nama ćeš sehuriti.`Pomislio sam: `Ovi ljudi su veoma dobri, mnogo mi se sviđaju.` Smatrao sam da će mi onaj čovjek koji mi učini neku uslugu tražit će i protuuslugu, a to je zato jer sam bio u lošem društvu.
Ali shvatio sam da ovi ljudi traže sevab i ono što će uštedjeti za onaj svijet. Od kada sam se počeo s njima družiti šejtan se od mene udaljio čak i kada mi dođe i kaže: `Šta oni žele od tebe? Žašto ovako dobro prema tebi postupaju?` Ali samo što se sa njima susretnem i vidim njihov osmijeh na licu, šejtanska prigovaranja odmah nestanu. Vratio sam se kući nakon dva dana provedenih u itikafu u džamiji. Šejtan mi je opet počeo prigovarati. Počeo sam razgovarati i telefonirati djevojkama, za koje sam ranije želio da me samo pogledaju ili prstom na mene pokažu.
Jedna mi je rekla: `Hajde da otputujemo na Šermi Šejh.` Nažalost, otišao sam sa još nekim drugovima, i šejtan mi se počeo ismijavati, govoreći mi: `Probaj!` Međutim, ja sam već donio odluku da neću više konzumirati alkohol, niti drogu. Sa njima sam cijelu noć samo sjedio. Osjećao sam se nelagodno u njihovom društvu i nisam znao kako da se prema njima ophodim. Kao da sam bio stranac među njima. Nakon što sam se vratio, donio sam odluku: ako Allah dž. š. dozvoli i ako me učvrsti, nikada više neću ostavljati svoje prijatelje iz džamije. Naravno, ne mogu nikako upoređivati svoj prijašnji i sadašnji život. Sada je moj život dobio pravo značenje. Moj život sada ima smisao i cilj. Živim da bih zaslužio Džennet. Oženio sam se da bih dobio dobro potomstvo, zbog kojeg ću ući u Džennet.
Osjetio sam da svako dobro djelo na ovom svijetu nosi nagradu za onaj, budući svijet. Rekao sam:
`Ono što želim jeste Džennet i ništa drugo.` Jer tako ću i na ovom svijetu živjeti sretno. Hvala Allahu dž. š. što me je uputom počastio i molim Ga da me na Pravom putu učvrsti.”
Iz knjige: ”Govor srca” – autor: Amr Halid.