Ramazan u tradiciji Bošnjaka
Piše: Osman Lavić
U nekoliko nastavaka upoznajmo se koje su to karakteristike ramazana kod muslimana u Bosni i Hercegovini? Vrste iftara, mukabele, poslastice…
Ramazan je deveti mjesec hidžretske godine. Mjesec posta i pojačanog ibadeta. Muslimani i muslimanke naših krajeva ramazan su doživljavali kao poseban mjesec vršeći temeljite pripreme za njegov doček. Doživljavali su ga kao dragog gosta i trudili se da ga što ljepše i svečanije dočekaju i ugoste. Te su se pripreme obavljale temeljito.
Dva mjeseca prije ramazana obično starije osobe otpočinjale su dobrovoljni post. Za njih se govorilo da poste učajluke, tj. tri mjeseca uzastopno. Dva hidžretska mjeseca dobrovoljnog posta prije ramazana (redžep i šaban) i ramazan kao obavezni post. Najčešće su to činili bez velike pompe i talambasa, gotovo u tišini svoje staračke svakodnevnice, ničim ne dajući do znanja da „poste učajluke“. Takve osobe bile su posebno cijenjene i na njih se ukazivalo kao na izuzetno pobožne i odane vjeri.
Aktivnosti u dva predramazanska mjeseca i druge su vjernike jednog mjesta „pripremali“ i „uvodili“ u ramazan. Tu prije svega imamo na umu dvije mubarek noći – Lejletu‑l-regaib i Lejletu-l-berat. To su prva noć uoči prvog petka u mjesecu redžepu, odnosno petnaesta noć šabana. U tim se noćima najčešće organiziraju mevludi u džamijama ili neki drugi programi kojima se, na osnovu hadisa i drugih predanja, ukazuje na vrijednost i značaj tih noći kao posljednjih priprema za doček ramazana. Poslije Lejletu-l-berata, odnosno petnaeste noći ša’bana, pripreme za doček ramazana se intenziviraju.
Temeljito se čiste džamije i mesdžidi, oprašuju ćilimi, uređuje džamijsko dvorište, popravljaju prilazni putevi, posebno onih džamija i mesdžida koji su aktivni samo za vrijeme ramazana. To bi se čišćenje obavljalo na poziv imama s hutbe, poslije džuma-namaza posljednjeg petka u mjesecu šabanu. Obavljale bi ga, najčešće, djevojke iz mahale ili dotičnog sela. Dok omladina uz šalu i smijeh obavlja te poslove, stariji pred džamijom ili na nekom drugom mjestu, nerijetko uz kahvu, razgovaraju o drugim poslovima koje treba obaviti prije dolaska ramazana. Imam ili mutevelija informirali bi prisutne da u određenim zaseocima, koji su udaljeni od mjesne džamije, treba angažirati teravih-imama, naći prostor za klanjanje taravih-namaza, pobrinuti se za uredno zagrijavanje džamije ako je zimski period i sl.
Pripreme se obavljaju i u avlijama i kućama, najčešće na poticaj i pod kontrolom domaćice. Kuća će se temeljito očistiti, ako je potrebno i okrečiti. S posebnom pažnjom domaćica će se opskrbiti potrebnim namirnicama, jer će čeljad postiti pa će trebati pripremati raznovrsniju i kvalitetniju zahiru. Bilo je svijeta koji je po svu godinu štedio i sabirao novac, da bi ramazan mogao provesti što udobnije i ljepše, ne brinući se u tim mubarek noćima o onim svakidanjim potrebama.
Taj je običaj najbolje izražen riječima: „Po svu godinu treba ostavljati po krunu za kurbana, a po forintu za ramazana.“