Svojstva koja treba imati i razvijati-treći dio
Svojstva koja treba imati i razvijati (hadži Derviš Spahić)
12. Dobročinstvo prema živim bićima
Islam, kao Allahova vjera, plemenita i čovječna do krajnje moguće mjere, određuje vrlo jasno i nedvosmisleno kakav čovjek treba da bude prema drugim živim bićima.
Po islamskom učenju zabranjeno je ubijati životinju koja ne nanosi štetu, a ako se to ipak učini – počinilac će za to odgovarati na Sudnjem danu. Islam strogo zabranjuje bacanje bilo čega živog u vatru, odnosno mučenje vatrom. On kategorički zabranjuje i zavađanje životinja, izazivanje borbe među životinjama (na primjer borbu među pijetlovima, ovnovima, volovima). On strogo za¬branjuje i gađanje u živu metu, paćenje životinja glađu ili žeđu i sl.
Muhammed a.s. je u više navrata izrekao svoj sud o ovome. Ovdje ćemo navesti samo ove hadisi-šerife:
– „Budite milostivi prema svemu što je na zemlji, pa će milost prema vama imati sve što je na nebesima „
– „Jedna žena će u džehennem samo zato što svojoj mački nije ostavila nikakve hrane, pa je od gladi počela da jede travu.“
13. Iskrenost (ihlas)
Iskrenost, po učenju uzvišenog islama, treba da bude neminovni pratilac svih dobrih djela. Islam nas uči da sva dobra djela treba da se rade u ime Allaha dž. š. i Njegovog zadovoljstva, a ni radi čega drugoga. Allah dž. š. prima samo ona djela koja su iskrena i koja su učinjena u ime Njegovog raziluka (zadovoljstva).
U islamskoj literaturi zabilježen je slučaj koji se dogodio jednom pobožnom čovjeku. Naime, kada je taj čovjek, o kojem je riječ, shvatio pravu suštinu i vrijednost iskrenosti. postao je još pobožniji što je njegova okolina i uočila. Dugo poslije ove promjene – već u dubokim godinama – ovaj čovjek je u jednoj prilici rekao:
– „Ponovio sam namaze koje sam klanjao punih trideset godina u prvom safu, a evo zašto: jednoga dana sam klanjao u drugom safu pa me bi stid ljudi što nisam prispio u prvi saf. Tada sam spoznao da mi je bilo drago što su me ljudi gledali u prvom safu. Eto, zbog toga sam ih ponovio, jer nisam smio misliti na ljude i šta će oni reći, nego samo na Allaha dž. š.“
Islamsko učenje poručuje, imperativno, i muslimanima i čitavom svijetu da dobročinstvo učinjeno radi svijeta spada u licemjerstvo, a licemjerstvo odvodi u višeboštvo (širk).
Ovdje ćemo napomenuti još nešto što je, van svake sumnje, poznato svakom odraslijem muslimanu. U čitavom islamskom svijetu, pa i dalje, veoma je poznata Mu¬hammedova a.s. izreka: „Djela se cijene prema namjeri (nijetu).“ Kada znamo da Allah sve zna i vidi, da je Njega nemoguće obmanuti, onda ćemo sagledati od kakve je vrijednosti, i za nas lično, iskrenost u našim postupcima. Ovaj hadisi-šerif treba uvijek imati na umu, pri svakom našem djelu i namjeri. Znajući kako je licemjerstvo teško osuđeno, musliman će ga se čuvati kao najžešće vatre.
14. Skromnost (tevadu’)
U svojoj biti svojstvo skromnosti i poniznosti predstavlja uljudno ponašanje. To je svojstvo neupadnosti, mirnoće, ali stamenosti, svojstvo drago i poželjno svakom ko može samostalno da prosuđuje. To je osobina oprečna bahatosti i oholosti. Najupečatljivije i najsnažnije primjere poniznosti možemo naći u postupcima, manirima i stavovima samog posljednjeg Božjeg poslanika Muham¬meda a. s. Evo samo karakternih crta koje su kod njega bile stalno prisutne: Pejgamber je u hodu stalno gledao preda se; nazivao je selam i djetetu i odraslom, i bijelcu i crncu, i znanu i neznanu; rukovao se sa svakim.
A evo i nekoliko njegovih izreka koje daju određen sud o islamu i blagosti, o dobronamjernosti, skromnosti i dobroti. Ovi hadisi-šerifi koji, u stvari, predstavljaju stav Božijeg Poslanika prema ovim svojstvima, treba da nađu mjesto u srcu svakog muslimana, treba da se provode i primjenjuju u našem svakodnevnom životu. U njima se nalazi prava riznica dobra i uljudnosti. Evo tih hadisi-šerifa:
– „Kada musliman susretne muslimana, selam mu nazove i rukuje se s njim, s obojice spadaju mali grijesi kao lišće s grana.“
– „Najveći je škrtac onaj ko je škrt u nazivanju selama.“
– „Alah dž. š. je zaista blag pa voli blagost u svemu.“
– „Kada Allah dž. š. voli neku kućnu čeljad on ih nadari blagošću.“
– „Pazite! Kazaću vam ko neće ući u džehennem: niko ko je blag.“
– „Sa blagošću čovjek može zaista postići stepen onoga ko danju posti, a noću klanja.“
– „Ko nema blagosti taj nema ni sreće.“
15. Samilost (rahmet)
Islamsko učenje obavezuje svoje sljedbenike na samilost, saosjećanje, sažaljenje prema ostaloj braći muslimanima i ljudima uopće. Allah dž. š. u Kur’ani-kerimu, navodeći i objašnjavajući postupke koje On cijeni, veli: „… i koji preporučuje međusobno strpljenje i preporučuju međusobnu samilost.“ (El-Beled, 17).
Muhammed a. s. je u više svojih hadisi-šerifa ocrtao ovo svojstvo, jasno ukazao na njegovu vrijednost, cijenu i potrebu. Evo samo nekoliko takvih hadisa:
– „Ko nema samilosti prema drugom, ni drugi se neće njemu smilovati.“ (Sahihu-l-Buhari, sv. IV, hadis br. 1461).
– „Ko nije milostiv prema drugome, neće se ni prema njemu biti milostivo; ko ne oprašta neće mu biti oprošteno; ko ne prima pokajanje ni njegovo pokajanje neće biti primljeno.“ („Binbir hadis“, br. 885).
Ovdje ćemo navesti još jedan primjer, vrlo karakterističan. U njemu se jasno vidi da islamsko učenje mnogo više cijeni suštinu nego formu, nakanu i podsticaj nego rezultate ili posljedice. Zbog velike vrijednosti donijeli smo ovaj detalj iz Pejgamberovog života u cijelosti, a preuzeli smo ga iz 336. stranice dijela Muhammed a. s. od velikog islamskog učenjaka Muhammeda Hamidullaha, u prijevodu i redakciji Nerkeza Smailagića, izdatog u Zagrebu 1977. godine.
„Jednoga dana Muhammed je svojim sljedbenicima rekao da će na dan polaganja računa tri čovjeka doći pred Boga. Jedan će od njih reći: „Bože, čitav sam život proveo u molitvi, postu, hodočašćima i vršenju svega što si propisao“. Bog će reći: „Ne, ti si sve to radio samo da bi stekao glas pobožna čovjeka, i takav si glas uživao; čuvari vatre, bacite ga u džehennem“. Drugi će reći: „Bože, izučavao sam vjerske nauke i proveo život učeći druge toj nauci i šireći pravi smisao Tvoje vjere“. Bog će reći: „Ne, to si uradio da bi stekao glas učenjaka, a postigao si to na svijetu; čuvari vatre, bacite ga u džehennem“. Treći će se osloniti na svoju veliku hrabrost u svetim ratovima i reći da je u njima proveo sav svoj život, i umro kao mučenik. Njegov je cilj bio samo steći glas hrabrog i srčanog čovjeka na svijetu. To je i postigao, a na posljednjem sudu Bog će zapovijediti da ga bace u džehennem.
Međutim, reče Muhammed a. s., toga dana doći će pred Boga i jedna prostitutka. Ona je provela cijeli život u grijehu i nikada nikom nije napravila dobra. Njezin će položaj izgledati beznadan, ali će Bog reći: „Nije tako, tog i tog vrućeg ljetnog dana bila si kod bunara kraj kojeg je jedan pas umirao od žedi, jer nije mogao doći do vode; nije bilo vjetra, ti si se sažalila, skinula cipelu, haljinu vezala u konopac i utolila žed tom psu; čuvaru dženneta, odvedi ovu ženu u džennet“.
To je priča kojom smo željeli ukazati od kolike je vrijednosti i cijene svojstvo prave samilosti kod Allaha dž. š. Ako se zna, ako se uvijek pamti da je blud jedan od najtežih grijeha, da islamsko učenje, zasnivajući svoj stav isključivo na kur’anskom tekstu, izričito i najstrožije zabranjuje svaki vid bluda; ako se zna da je blud jedan od veoma rijetkih prestupa zbog kojega počinitelji, pod određenim uslovima, treba da budu kažnjeni čak i smrću, onda je lahko shvatiti koliko vrijedi posjedovati svojstvo samilosti. Kazne zbog ovog teškog prestupa su drastične, zato jer je i opasnost od ovog grijeha velika.
16. Praštanje nanesenih uvreda
Praštanje je, u stvari, neposredan dokaz moralne snage. Sposobnost praštanja u svojoj biti proizilazi iz strpljivosti, ona je plod sabura. Allah dž. š. nam na mnogo mjesta u Svom Kur’ani-kerimu ukazuje na ovo plemenito svojstvo, podvlači njegovu ljepotu i vrijednost. Ovom duboko humanom osobinom mogu se izgladiti i najkrupniji nesporazumi; njome se mogu premostiti i najteže prepreke. Čovjek zaista mora da se divi ovoj Božijoj mudrosti koja u sebi donosi pravo i onome kome se prašta i onome ko oprašta. Evo samo nekoliko primjera:
– „Ako vi učinite kakvo dobro, javno ili tajno, ili oprostite ružno djelo (Bog će i vama oprostiti). Bog sve oprašta i moćan je.“ (En-Nisa’, 148).
– „… a bliže je bogobojaznosti da vi oprostite. Ne zaboravljate međusobne vrline. Zaista Bog vidi šta vi radite.“ (El-Bekare, 237).
– „I neka se ne zaklinju čestiti i bogati od vas da neće dijeliti rodbini, bijednicima i iseljenicima na Božjem putu, neka oproste i neka prijeđu (preko toga)! Zar vi ne volite da vam Allah oprosti? A Allah oprašta i milostiv je.“ (En-Nur, 22).
O ovom svojstvu Muhammed a. s. je, između ostaloga, rekao:
– „Opraštanje je svojstvo Allaha dž. š. i On voli opraštanje.“
– „Opraštajte drugima – oprostiće se i vama!“
Svi iole obrazovani ljudi – a muslimani posebno, vrlo dobro znaju nedjela koja su mušrici činili posljednjem Božjem Poslaniku, znaju stradanja kojima je Muhammed a. s. bio stalno izložen. I ne samo on, nego i svi koji prihvatiše islam. I baš onda, kada su ta stradanja dosegla vrhunac, kada je postalo nesnosno i Pejgamberu a. s. i njegovim sljedbenicima, baš tada je Božiji Poslanik a. s. rekao: „O moj Bože, oprosti mome narodu, jer oni zaista ne znaju.“